Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog - ožujak 2009
nedjelja, ožujak 29, 2009




Svima s kojima sam podijelila 
osmijeh razumijevanja  i suzu ganuća.. 




( Djeca su najljepši i najbolji učitelji )
 
 
Tog hladnog zimskog jutra, u kom je mraz sapinjao 
prozorska okna,
pospane, malo umorne oči, nakon 
neprospavane noći, moje majke,
su se i dalje smiješile, 
dok je završavala moje pete zimske rukavice
u tek 
prvom mjesecu zime. Iz žablje perspektive, mog ipak 
malo
uplašenog pogleda, zbog četvero izgubljenih 
rukavica, sve je ipak
bilo u savršenom redu, njena 
neupitna zaštita i briga su bile nešto
što se 
podrazumijeva.
 
Kako zaboraviti, taj titraj i krik, iza leđa,dok sam 
dižući pogled
pretrčavajući ceste, uspjela vidjeti samo 
početak kotača ogromnog
kamiona,  koji se zaustavljao 
uz preglasnu, neugodnu škripu guma,
ali njen titraj 
i tihi krik je bio glasniji, prije skoka sa te visoke obale,
točno na sred ceste, ravan u ljepoti izvođenja čistog 
skoka,
dugogodišnjim učenicima borilačkih vještina.
I ta slika, četverogodišnjeg zbunjenog djeteta, pod 
kotačima kamiona
s prikolicom, mala ženica koja grli 
dijete i ogromni kamiondžija žut i zelen
od brige, 
sretan izlazi iz kamiona, jer je izveo nemoguće, stao 
je sa
 20 metara kočenja i moja jednostavna rečenica, 
kao bomba u toj atmosferi:
“ Zašto si se brinula, vidiš da je stao sam?“,
za smijeh, batine i radost istovremeno. 
 
Nakon 13 godina, ona je mene izabrala za prijateljicu, 
kinesko-talijanska
mala princeza, sa punih četiri godine, 
prilazeći mi izravno, još pomalo
nesigurnim korakom, 
sa radoznalosti i takvom čistom sigurnosti
u svoj izbor 
u očima, koji trenutno razoružava i zaustavlja, usprkos 
mom
čuđenju, odmah.Trči  mi iz parka u zagrljaj, 
iznenađujući se svojim mogućnostima
brzog kretanja, 
ma već polijetanja, prepoznaje valjda ona tramvaj, 
kojim dolazim.
Prostrujala mi je ona ista  briga i 
zabrinutost u očima, majčin pogleda
na početku mojih  
istraživanja, prvih nekoliko kvadratnih kilometara,
najbliže okoline i radosna blagost vjerovanja, 
da Bog čuva djecu i nevine.
Kako me lako i brzo naučila voljeti, vjerovati i brinuti, 
toliko brzo, da sam se
gotovo odustala od svog 
samotnog putovanja i istraživanja sebe, čovjeka, 
svemira i duše.
Ponekad se pitam, da li je moguće, 
da li je bila stvarna?
Kako je tako mala djevojčica, 
mogla biti u parku, svaki put kad sam izašla iz kuće,
u toku nekoliko godina?   
 
Moje monaško ciganske staze su me vodile
kroz mnoga velika ili mala susjedstva,
ali tih desetak godina od 1982 do 1990 i neke,
stalno su me pronalazila neka divna djeca.
 
Dva živahna plava jednojajčana blizanca, s tako 
živim plavim očima
da im se ni oblaci nisu uspjeli 
smjestiti u plavetnilo šarenica, bile su preiskričave
i prečiste, čak i za prolaznu dječju sjetu. 
Opsjedali su ulaz u moje dvorište, svaki dan,  
točno pet minuta prije moga dolaska, Bog zna, 
kako su znali, tako točno vrijeme,
koje se mijenjalo 
iz dana u dan, tražeće vrtoglave vrtnje i bacanje 
u zrak,
sretno vrišteći propadajući u moje ruke, 
sa visine od dva i pol  metra,
strpljivo čekajući svaki 
svoj red, za bacanje, vrtnju ili podizanje i hodanje
 po nedostižno visokoj ogradi oko mog dvorišta. 
Bez trunke ljubomore dijelili su
moje krilo i zagrljaj, 
zajapureni i umorni, nakon igre, valjajući se i sjedeći 
na travi pored ulice, kao cigani lutalice, u elitnom 
Zagrebačkom kvartu, još dok su u njemu dame, 
nosile šešire na plac.
 
Kako je jednostavan bio početak naših igara,
jednostavno su prešli preko ulice,
uhvatili me svaki za jednu ruku,
Rekli svoja imena, i „Hoćeš se s nama igrati?“.
Razlikovala sam ih po nečemu iznutra,
tako specifičnom za svakog od njih,
da je nemoguće pomiješati im imena.
 
I moja mala prijateljica iz lifta, od sedam godina, 
koja je odlučila podijeliti
naše prijateljstvo, nakon 
mnogo naših umnih, polaganih šetnji, po kvartu i 
poljima okolo , sa svojom mamom, jer je ona usamljena. 
Kako nevjerojatno zrelo?
Još danas se čudim otkud joj 
toliko promišljenih, čistih, mudrih misli o
baletu, književnosti, obitelji, majci, ocu, sestrama, 
novcu…..
Možda se ipak samo neka stara žena skrivala 
u tijelu, te male balerine,
najmlađeg od petero djece, 
ne baš bogatih roditelja, ali s majkom, koja je
imala 
najveće srce na svijetu.

Tea je razgovarala mirno i sabrano,
izričući cjelovite, promišljene rečenice.
Rijetko se smijala, osim dok je trčala ili plesala.
Nekim čudom, sreću i harmoniju njene obitelji
održavao je nepresušni entuzijazam njene majke,
i njena mirna dječja, mudrost, da točno prosudi
i izgovori pravu rečenicu u pravo vrijeme, pojavljujući 
se iznenadno iz svog kuta za učenje i vježbanje.
 
 
Hodajući tom monaškom, usamljenom,
gotovo muškom stazom,
učili su me djeca i mudraci.
Voljela su me djeca i mudraci,
Koje blago?
 
Odjednom je put izašao na čistinu doline, bunila 
sam se, još toliko toga nisam otkrila,
noge su po 
inerciji kretanja, hodale na mjestu, spremne potrčati, 
otići dalje.
Ali to je bio kraj tog usamljenog puta, 
svemir zatražio da stanem, sve je stalo,
kakav 
osjećaj gubitka slobode i odjednom, kakvo divno 
vezanje za
neku odrasliju djecu, odjednom su sve 
spoznaje postale svrhovite, njihova pitanja
su nova istraživanja učinila mogućima, proširuju 
vidike već spoznatog,
takve nijanse ljudske psihe, 
ne možeš izmaštati ni u najluđim snovima,
ni tisuće tomova knjiga ne mogu to tako živo opisati.
 
Slušati glazbu ne možeš sa svakim, 
jer svatko sluša drugačije. 
Da li ste ikad mislili o tome 
koliko slušanje glazbe odaje biće?
Koliko je ta kraljica umjetnosti bliska duhu, 
u svojoj božanskoj formi,
ona je titraj čistog duha.
A svaka duša pjeva 
kad je svojim prisutnošću učiniš sretnom,
ne ispunjenjem želja, 
ne podilaženjem kompleksima,
ne ugađajući superiornosti ega, 
samo tražeći upravo onaj duboko skriveni dječji titraj,
koji  daje i traži ono što djetinjstvo nije darovalo, 
a mladost i odvajanje sakrilo.
Kako su krhki ti kratki momenti ostvarenja dječjih 
čistih želja,i kako su plodni poslije,
kad se duša 
stvarno nahrani ljubavi, bez pitanja o vremenu, 
od koga i zašto.
To je najljepše brujanje i glazba, 
koju sam čula i ništa mi nije teško učiniti da
još jedna žica nebeske harfe, zabruji u svemiru 
bar tren.
 
Ma znam da je život težak i nepravedan,
da svi ljudi nisu dobri, da to izgleda naivno,
sa pozicije pametnih i skeptičnih,
slabo i neefikasno, sa pozicije jakih i ambicioznih.
Ali, probajte rasjeći vodu duše sjekirom uma,
bit će vam jasna uzaludnost logike.
 
 Zato neka u mojoj bajkovitoj dolini niču
kuće duša mladih, gotovo zrelih ljudi,
koji razvesele i učine smislenim svaki dan,
koja traže, bez uvijanja i straha,
pitajući petsto pitanja o kojima nisu dovoljno 
promišljali,
na koja ne razumiju odgovor, još, 
ali se trude i hoće.
Oni čine moj put stvarnim i lijepim,
osvjetljavaju  mi sva moja odricanja od osobnog 
života,
tako čisto i  zahvalno,moja ljubav i njihovo 
povjerenje je neupitno.
Svaki kamen spoticanja  
prijeđenog puta do sada,
čini se kao jedino smisleno 
iskušenje, na kome sam kušana,
da im mogu biti prisutna 
u njihovom ljudskom odrastanju
i u odrastanju 
mudrosti mog, još dječjeg srca.
 
krajolici @ 18:01 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 25, 2009




Sunce ulazi u sobu,
blijedi zadnji lijeni polusan noći
misao se brzo kreće kroz tijelo
živo je, zasićeno ...
ispunjene želje utopljene u mirno zadovoljstvo
postaju samo blijede slike vrućeg naručja sunčevih ruku
beskrajne tople postelje mora,
uvijek novog milovanja u kolijevci vjetra
vječnog toplog kamenog uzglavlja
i svježe prostirke mlade trave.
 
Ubaci malo hrabrosti i smisla za avanturu u torbu
putujemo slobodni od svoje vezanosti
djeca koja ponovo otkrivaju svijet.
 
Nasmij se svakom sretnom
a još više uplakanom i tužnom djetetu radosnim
a sa širim osmjehom zbunjenim i zabrinutim ženama
i ne brini se 
ako u prolazu 
okrznem pogledom i osmjehom
sretne i tužne mlade i stare dječake,
da lakše pronađu svoju sreću.
Samo svijetu poklanjamo
ono što nosimo
Radost.
 
Mi smo samo sretni suputnici
koji zajedno hodaju prema izlazu
ove guste ozbiljne mračne zimske šume imanja.
Na proplanku breza ostavimo cipele na travi
i istrčimo na livadu okupanu suncem
bosi i slobodni.

 
 
Zima je tako tmurna, hladna, bez svjetla,
da je jedino vrele strasti mogu zagrijati 
u toplim sobama, zaštićenim ambijentima,
dubokoj intimi i teškoj ozbiljnoj osobnosti, 
koja štiti od
od blizine hladnog daha smrti, 
koji u sebi nosi 
uspavana priroda.
 
Ali kad se rasprsnu prve sjemenke
i proklija prvo stidljivo cvijeće
i sunce probije i otjera sive oblake, 
dodajući im puno bijele
i malo plave
rasprsne se sloboda
sigurnost života u rađanju i bujanju
ostavi sve što imaš
jer tada sve postaje tvoj sretni topli veliki dom.
 
 
krajolici @ 19:19 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, ožujak 21, 2009





Znaš li kako se vrijeme otvara u prostoru,
kao podatna žena ratniku koji se vraća iz rata
za njihovu domovinu i mir,
za samo nekoliko sretnih punih titraja postojanja
u kojima se porode svjetovi i generacije.
 




Dok se slap zračnog vodopada slijeva
u rupu u zemlji, koja postaje jezero,
vatra se sretno razgorijeva na brdu,
svjedočeći pred Tvorcem novo življenje,
a u polju niču prve klice žita
da nahrane gladnu djecu koja će se tek roditi.
 






Ne znaš ti, kako maternica uzdrhti
kad zna da će se desiti plod svih plodova,
predosjećaj sina neba, nosača nove iskre,
sin žene i čovjeka.
 




Ti si nužnost Božje iskre
u nezgrapnom i silovitom hodu po zemlji
koja se gubi u slutnji ponosa,
u snazi nepokolebljivosti ratnika
i strasti davaoca novog života.
Ali tvoje vječno nestrpljivo kruženje
se već gubi na odlaznom horizontu gledanja,
prije nego li si se pojavio iza horizonta dolaska.



 

Muškarci su lutalice koje samo donesu baklju,
zapale ognjište i nestanu u novim lutanjima,
u beskonačnim petljama vraćanja
kad se izgube vizije korijena postojanja,
kad im se tišina mira ognjišta učini kao utočište. 

krajolici @ 18:47 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 19, 2009


Pogreb je samo zadnji sentimentalno licemjerni tulum za sve ostale, osim za onog tko je otišao. To je zadnje upiranje prsta u samoću čovjeka, rodio si se sam i umireš sam, a drugi su samo manje ili više prikladno, sretno ili zadovoljavajuće kazalište života.

Slava ti, Deda!
 


ĐAKOVAČKI ILUZIONIST JOSIP CIGANOVIĆ IZVEO JOŠ JEDNU POGIBELJNU TOČKU







...Poznati đakovački iluzionist Josip Ciganović jučer je u dvorištu svoje Ville Magic preživio vlastitu sahranu! Sažetak je to njegove najnovije pogibeljne točke iz koje je, kako to i priliči iskusnom iluzionistu, izašao živ i zdrav. U najnovijem performanceu odlučio se za točku "Živ sahranjen" za koju su mu bili potrebni raka i mrtvački kovčeg, a, kako mu za vlastitu sahranu ne bi ništa 'usfalilo', nabavio je i drveni križ te cvijeće. Ne bojeći se da svojom točkom "čačka" sudbinu, na škrinju i križ zlatnim je slovima upisao "Josip Ciganović, 1968.-2005.". Kako ne bi bilo nikakve sumnje u trik, novinarima je prepustio da odaberu mjesto gdje će biti iskopana raka. Nakon što je mjesto odabrano, bager je iskopao raku duboku 2 m, izbacivši 4 kubika zemlje. Unatoč morbidnosti trenutka, Ciganović nijednog trena nije skinuo osmijeh s lica već spremno legao u škrinju koja je prethodno položena u raku. Potom mu je "grobar" zarinuo mač u prsa nakon čega je škrinja zatvorena i "zašarafljena". Zvuk bagera nagovijestio je zatrpavanje rake zemljom... Uslijedili su trenuci iščekivanja... Nakon 10-ak minuta, upravo u trenu kada se bager, za "ne daj Bože", pripremao za otkopavanje rake, iz zemlje je provirila Ciganovićeva jedna, pa druga ruka... Izronivši glavom iz zemlje, iscrpljenost na licu govorili su da borba sa 4 t zemlje nije laka. Ipak, želja za životom i uspjehom točke bila je jača pa je iluzionist nakon nekoliko trenutaka izašao iz vlastite rake.
- Dolje baš i nije ugodno, priznao je, tresući zemlju sa sebe. Tajnu uspjeha točke ponio je u grob i, na sreću, iz njega.

krajolici @ 10:48 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, ožujak 17, 2009
M.

Dužan si nam zadnji rođendanski tulum 
i još bar sto zajedničkih izlazaka sunca.
Dužan si nam još tisuću sati smijeha i ludosti ….
Dužan si nam da si još tu …
Ti … koji si pobjegao od sebe i od nas …
ljutiš nas da ne možemo ni plakati od tuge ….
Nedostaješ nam već sad …
Laka ti crna zemlja i slobodan let u nebo.
Volimo te 

M.
 
Dužan si bar još jedan pokušaj ulaska kod Srbina na čevape, a da ne zakasnimo svi zajedno.
Dužan si još jedno podbadanje na pristojan način, da, s luđačkim pogledom u očima.
Dužan si otfurati nas konačno da vidimo sve tvoje konje na velikoj farmi.

I onu zadnju zdravicu s vodom, vinom, ginom i brandyem.


Deda, nadam se da kad se vidimo da ću i ja moći reći, o idiote dragi...

grrr
 
V.
 
Dužan si nam još nebrojeno luđačkih pogleda;
dužan si nas zaraziti, bar u sjećanju, sa svojim uvrnutim smislom za humor;
dužan si nam zdravica za dedu glavom i bradom, a ne samo dušom.

vidimo se u ne znam...
 
grr :*


Posljednji pozdrav po tvojoj posljednjoj želji
http://www.youtube.com/watch?v=Wl95eDA_uR4&feature=related 
http://www.youtube.com/watch?v=MCsYDZ2M04M
krajolici @ 17:50 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, ožujak 13, 2009





Večer u gornjoj Dubravi,
kiša koja preljeva zimu u proljeće,
nebo bez zvijezda.
 
Oblaci sitno čangrizaju,
protrčavamo kroz kapi kiše,
djeca između dvije igre.
 
I onda ti sa prosjedim zaliscima,
koji ozbiljno svjedoče protok vremena
pričaš o miru, koji se zove „misliti ništa“.
 




I odjednom sidimo na izlasku sunca
pred starom dalmatinskom kućom,
blejeći u brda misleći ništa.
 
Uz tursku kavu i čašu domaće lozovače
pod stidljivo raskošnim zrakama sunca
jedemo slatke smokve petrovače …
 
Dok se miša med smokava sa ljutinom rakije
u grlu progorjelom od gutljaja kave i cigarete
blejimo u brdo misleći ništa …
 
A kiša i dalje pada,
večer prolazi prebrzo
i mislimo ništa prekratko …
 
U ovom užurbanom gradu,
pod sivom koprenom žugavih oblaka
u potrazi za zabavom koja ubija vrijeme.




krajolici @ 02:51 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 9, 2009





Prije je postojao tok prijateljstva
koji je otklanjao svaki oprez.
Tijela nisu ničim nagovještavala :
PRIVLAČNOST.
 
Mirno su bez trunke tenzije
bivala u blizini jedno pored drugog,
dozvoljavajući druge zaljubljenosti,
opušteno, bez izazova …
 



Bilo je začudno lako reći Da
trenutku radoznalosti :
kako bi bilo, kad bi bilo?

Ničim se nije nagovještavao
sklad želja tijela,
strast koja se rađa iz ničega,
zadovoljstvo koje se ne muti u nesigurnosti …





 
 Što sad kad se sklopio cijeli puzzle,
a nije slagan s namjerom da ostane?
 
Nije se primjećivalo
njegovo nenametljivo slaganje
u moru šarenih slika oko nas …
ali ...  sad je živ i titra svoju harmoniju.
Kako ga zvati, 
kad ga je tako lako živjeti?





Na pragu prošlosti

Poljubi me večeras na vratima sa okusom vječnosti,
dahom nedodirljivosti u poljupcu koji pečati
neizbrisiva sjećanja na tebe.



krajolici @ 21:02 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, ožujak 6, 2009





U tok između obala : Tvoje i Moje…
mami nas voda sretanja …
Lijene tople tokove ispod kojih
se kriju čudnovati koraljni grebeni ...
Hladni izvorski brzak koji budi bistrinom …
Podivljali vodopad koji skriva mir
u najnižoj točki propadanja …
 



U njega ponekad doplove tvoje plave oči
i moji radoznali povremeni pogledi
u novom krugu traženja i mamljenja.
U njemu je postelja zelenih algi skrivena.



 
Njime teku naši nemirni dlanovi
u vječnom traženju novog dodira.
Preobilje pažnje i naklonosti
da stane u tek kap zajedničkog vremena.
 



Njega oživljava tvoja čudnovata put,
preosjetljiva i željna lakih struja jagodica
i tiha uvijek budna strast mojih grudi
vrebajući laki dodir tvojih prstiju ...
 



Postajem veća od tople vode prihvaćanja
kad sidriš se među njene obale nježan i žedan,
jelen na pojilu koji osluškuje zvukove šume
i tako posvećen pijenju.
 



Uranjajući podaješ se njegovim toku
vješto roneći kroz podvodne virove.
Tečem u čistu radost Života
u novi zaborav i slobodu od i ka ljubavi.
 


krajolici @ 19:18 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 3, 2009





Ne prepoznajemo se u ogledalu
jer grubo oslikava „vidljivo“ i sakriva „nevidljivo“
 
Noć je,
dan se sliježe
u kolijevku svog zaborava,
Ljubimo se riječima
koje se kao goluždravi ptići
gnijezde u našim njedrima.
Gledamo se bljeskom pogleda
koji pobjegne zatvorenim očima
koje slušaju muziku jagodica
na našim tijelima.

Gubimo se
u razlivenim modrim krajolicima
iza šuma mora u ušima
gdje nestaju granice horizonata.
Živimo u dodiru povjetarca
u krošnjama mladih uzdrhtalih brezika.
Budimo se u mirisu vode huka vodopada
i udaru nevidljivih srebrnih munja
kroz razastrte velove
koji otkrivajući stvaraju novu mistiku.
 



Tek začuđeno ću jutrom dignuti obrvu
vidjevši tvoje lice nad prvom jutarnjom kavom,
pomisliti : „Bože, kako je običan?“
i bezumno se iracionalno zaljubiti
u tvoju pospanu odsutnost
dok mi pažnja plovi kroz nju
na drvored ispred prozora
ne bi li se sakrila od tvog skrivenog pogleda
koji se gnijezdi u mojim očima. 
 
   
 


krajolici @ 19:01 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare