Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog - svibanj 2009
nedjelja, svibanj 31, 2009

Neću da budem poetesa! 

One su čupave i ružne
Piju i
Samuju i
Stare
Neću da budem zajedljiva
pametna
baba
s velikim naočalama
i šeširom
bez ikog svog.
Neću da budem poetesa?
One su nježne i ranjive
Sjede
Na promocijama
Čekaju
Neću da budem primjer
iz ženske književnosti
koji navode
kad im nestane materijala
za antologije.
Neću da budem poetesa!
Kad su mlade i učevne
One se udaju
Za matore
Kritičare
I ostarjele
Pisce
Koji se poslije razbole
Pa one prestanu pisati
Neću da budem tužna
dobra
supruga spisatelja
o čijem talentu pričaju
na kućnim sijelima
poslije.
Neću da budem poetesa...
Njihova pametna djeca
Stipendisti u inostranstvu
Navode ih kao
Egzotične činjenice
Biografije
Neću da budem mama
koja je pisala knjige
a i bolje bi
ali je rodila
pa eto.
Neću da budem poetesa.
Nikad se neću ubiti
U seksu ne vidim
ništa filozofsko
U alkoholu
ni od čeg ne bježim
Prestajem pušiti
Nisam na udaju
Previše šminke
za jednu muzu
Ja sam ono čega se plašite:
Fertilna
I pišem pjesme.
                                       Šejla Šehabović
 




Nisam ja poetesa

Nisam ja poetesa, koja od mrtvih ljubavi izgrađuje virtualni hram pjesničkih večeri,
noseći tugu i osamljenost kao stijeg onih čija je vjera u ljubav pala u prvoj bitci.
 
Neću se pravdati delikatnom finoćom kao izgovorom da ne mogu naći sebi dostojnog,
radije ću potonuti u grubost alkoholnih para kao svi pjesnici, ne bi li me jutro probudilo od bola i grča okupanu.
 
Neću sjediti iza škura čekajući da me pronađe velika avantura, štititi se graktavim ženskim jatom sličnih, od grubosti i profanosti života, na beskonačnim sjedjeljkama.
 
Obuti ću planinarske cipele i popeti se na prvo veće brdo ne bi li me reski zrak učini bistrom, a ne pospanom i otužnom, kao lošim sinonimima za ocvalu ženstvenost.
 
Prevozit ću bicikl preko Velebita do Senjskog zaljeva da iznojim potisnute nagone brižno cenzurirane nefunkcionalnim velom prastare šablone vjekovno nametnute predrasude o ženi.
 
Uzet ću za ruku prvi vedri osmjeh i s njim otići na novi put oko svijeta, bez ograničenja trajanja. Bacit ću ti u lice sve nemoćne uzdahe da imaš čime ukrašavati police u starosti kad te počne stiskati kostobolja od potisnute strasti, "ljubavi".

I biti ću sve što poželim ....





krajolici @ 11:34 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, svibanj 16, 2009





Htjela bi ti postati vječno golicavi prst
koji ti otvara obraze u smiješak
i kad ti do smijeha nije.
 
Htjela bi ti biti topla ruka na trbuhu
kad ga stegne grč nervoze i iščekivanja
prije svih neizvjesnih pohoda.
 
Htjela bi ti biti otkucaj srca
i onda kad se ne usudi skočiti
od prevelikih želja i ufanja.
 
Htjela bi ti biti pero duše
kad se dugi dan slegne na ramena,
umorna od uzaludnog hoda pod svodom.
 
Htjela bi ti biti reski glas iz tame
koji te budi iz strahova
da od njih pobjegneš k sebi.
 
Htjela bi ti biti vrelo grotlo
u kome se iz tvoje vreline rađa
nova svježina i bistrina stvarnosti.
 
Htjela bi ti biti meka trava
na koju će stati tvoja meka stopala
da zaboraviš sve što postoji osim dodira.
 
Htjela bi ti biti hirovita kraljica
da zabaviš radoznalost i lutanje
onda kad se počne nestrpljivo kretati.
 
Htjela bi ti ….
 
Hoćeš li?



krajolici @ 13:18 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 13, 2009







Kao uzburkano more prikriveno bonacom
skrivaš da tražiš zanesenu izgubljenost
zalutalih moreplovaca prepuštenih hiru morskih mijena
koji ništa ne gube, jer im je svaki tren života dar.
 
Pohlepno tražiš u sebi gusara
opijenog otetim blagom
sa dahom slatkog opojnog mirisa ruma
koji mami osmjeh na znojno lice
poslije slasti otimanja u bitci.
 
Klatnom koje njiše tišinu običnog jutra
dotiče me čežnju vrhovima naslućenih želja
u izlizanoj borbi između ega i srca
između odbijanja i dječje znatiželje.
 
Spletene sjene nas tjeraju u traganje
za nestajanjem u procjepu nemira
koji pojačava ranjivost prije svih rastanaka,
skrivenu ispod straha od neispunjene nutrine.
 
Skriveni iza maski svih doživljenih susreta
pomno čuvanih od simpatičnih neznanaca
ispod čijih pogleda pokušavamo pronaći
toplinu vjekovnih jedinstvenih stapanja
tražimo još jedan procjep nemira
čiji nepodnošljivi bol nestalnosti
postaje novo svjetlo za mir samoće.





krajolici @ 14:47 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 5, 2009

Ponovo kokainski oblaci,
negdje vani događa se život,
bitka za konjske snage i ulašten parket.
Sve neki uklopljeni, nasmiješeni i zalizani tipovi ...
 Ne nalazim druge,
ljude oko sebe poznajem kao manje ili više bolne.
 
Sve više primjećujem :
Suprotno od ljubavi je ravnodušnost, a ne mržnja.
Jedina prava suprotnost fantazije je bol.
 
Ponekad dokinem samoću,
dosadnu okruženost drugima pretvorim u druženje.
Potrebno je:
Samo da budem manje ili nikako ja.
Ukinem sebe i postanem osoba za druge.
Tada se svi drugi pojave,
svi su tu,
samo ja nestanem.
 
Možda ovaj zagušeni eter propusti
zgužvane kugle mojih nijemih misli,
nekim čudom se odobrovoljiš
i prestanem ti biti bolno prisjećanje na pad niz stepenice.
 
Možda ponovo poželiš dotaknuti me prisutno i duboko
da čujem i osjetim : 
tebe i sebe.





krajolici @ 10:28 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 3, 2009


ili
putopis po vrletima duše
 
 
 

Činilo se da je nemoguće, postati svoj bez želja samo sa 
živim titrajem sada jesam.
Pojavna iskra je bio samo krivi 
motiv ega, da zavede, potvrdi se i ima. Prava priroda 
iskre je ostala skrivena ispod hlapljivog i pohotnog zmaja 
koji čuva ranjivost i ljubav čovjeka čak i od njega samog.
 
Put je počeo na nesigurnim staklenim nogama, koje su u 
sebi nosile opasne unutrnje pukotine u puhanom staklu. 
Bezumno sa ludom radoznalosti si potegnuo prvi gutljaj 
strasti koja obezglavljuje gurajući se u nevidljiva 
napuknuća u staklu, koje su probuđeni kompleks ega 
pretvarale u ambise i provalije umne pohote i želje. 
Sretan je slučaj što se snaga volje nije mogla mjeriti 
sa jačinom želje. Zmaju su narastale glave u hodu, 
sa svakim atomom nove snage bića nicale su glave 
neispunjenih želja. Ego, taj divlji živi oblik organizma, 
koji se razmnožava brže od ameba.
Glas, lice, osmijeh, 
uvid u slojevitu harmoniju što je nakratko dodirnula zanos
mijenjanja oblika i trajanje daha u nadahnuću duge noći 
na novom kopnu uz neželjeno pronalaženje puta k zori 
koja dolazi prebrzo. Ljepota bića se rasprostrla kao 
tepih u beskonačnom prostoru bez okvira. Nestale su 
iz vidokruga kuće u zelenilu za ljude i ostala je jedina 
duboko plava kuća za čovjeka u kojoj se ne diše nego 
pluta. Koliko traje taj tren teško dostižne istine nikad 
se ne prebroji u jedinicama zemaljskog vremena, jer svi 
koji su znali brojati su se oljuštili kao lupine luka i 
oslobodili duboku bit čovjeka.

Dok si mislio da si sanjao mistični obred ljubavi ne 
znajući da li da ostaneš zauvijek u njemu ili se uplašiš 
vlastitih snova, učinilo ti se da bi lutanja svemirom 
mogao zamijeniti poniranjem u oči koje lako i jednostavno 
daju i primaju vrijeme koje neumitno protiče,
i iza glasnih, nemuštih riječi slušaju tihe otkucaje bila 
svijeta. Nagovještavale su ti početak vjetrova budućih 
dalekih promjena, dok su tvoje, naviknute na samoću 
okruženu ljudima, gledale vizije svjetlosti i čulnih boja 
budućnosti. Intima bez osobnih želja je
istinski tužna dok 
promatra zanos ostvarenja rastvorene dugo čekane želje. 
Intima ostaje samo puna zlatna kupa nektara na srebrnom 
pladnju svemira koju nitko ne ispije nego samo udivljeno 
promatra.

Koje su to ruke koje su te u zadnjem času čupale iz 
virova kojima se nisi uspio pustiti tako da ih prevariš, 
da te otpuste sami iz svog vodenog zagrljaja? Još 
uvijek se pomalo pribojavaš boli od ostavljanja, pa 
radije odletiš prije jeseni u tople krajeve, kao sve 
nestrpljive ptice selice, ostavljajući još koje dječje 
pero očekivanja ispod odraslih raskošnih krila. 
Svijetloplavi potočići suza klize ti niz grlo i sudaraju 
se sa smijehom gorko slatkog mladog oraha uvlačeći 
vječni miris cedra u otvorene nosnice, pretvarajući ti 
strah od pada u radosno kaotičnu pobjedu novog udaha, 
sa malo više svijesti i obećanjem da ćeš drugi put u 
zaranjanju uzeti više zraka u pluća i okomitije zaroniti 
u vir svojih iskušenja.

Već se ponekad pitaš ima li smisla preći tu slatku crtu 
ispravne moći na kojoj se ipak čuje više opori zvuk 
porculanskih vjetrom nošenih riječi i optički privid tlapnji 
bez snage i smisla bačenih u bezdan besmisla nego zov 
stvaranja i rasta u hladnom brisanju bure
po čistini i vreli 
dodir juga koji se gnijezdi u zakutcima, ne bi li istjerao 
skrivenu želju na otvoreno. Na toj crti još uvijek postoji 
nagrada i kazna za svako činjenje ili ne-činjenje, a iznad 
nje na višoj nadmorskoj visini gdje pluća teško pronalaze 
dovoljno gustog zraka za udah i spava se od zamora 
svjesnosti koja ne može tako dugo bivati otkrivena u 
kontinuitetu, logika dobrih i loših više ne postoji.

Čemu penjanje po liticama čije vrhove ne vidiš? Ostani tu, 
ne umaraj noge i ruke nepotrebnim kretanjem, ne 
iznenađuj pluća nepoznatom supsatancom udaha …. 
Poljubi nevidljive usne koje su ti šaptale i ljubile te … 
Sada možeš sam suvereno i sigurno hodati po tlu lakog 
koraka …. Skrušenost ili potreba za potvrdom? Svejedno … 
to je ta crta za ostajanje ….
 
A let će ostati za plave sjene noći … 





U ovom tekstu mi se učinilo zgodno doslovno upotrijebiti 
neke stihove od Feelix, Tajane i Pink patherice .... 
Bilo bi teško staviti ih u navode jer su to samo dijelovi 
rečenica.Nadam se da će autorice slika i stihova biti 
zadovoljne spominjanjem tih implementiranih navoda.
Delog
 

krajolici @ 11:00 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare