Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog - lipanj 2009
petak, lipanj 26, 2009

Čemu ponos i bijes?




Čemu to hladno svrdlo u trbuhu koje generira slijed misli pune poništenja i dokidanja?




Vizura ispred očiju postaje titrava i nejasna, jedna crta na cesti se dijeli na dvije, kao pred pijanim umom kome su kamere zatajile u prijenosu vizualne informacije. Nema ili- ili, ima samo jedno sada i u njemu malo od jednog a malo od drugog ili, samo je pitanje po kojoj traci voziš izvana, da ti bude jasnije koja traka će biti dominantna iznutra. Ona druga zasigurno. Prokleta glupa ambivalencija psihe, koja pokušava u virutualnom svijetu zadržati sve i ne raditi ništa. Priglupa, neodlučna, lijepa žena, koja nije shvatila da je ljubav vrijedna, dok nije pogazila zavjet Erosu i ostala bez nje. Jer bilo je važnije brbljati o tome kako ti je dobro, nego to živjeti ….



I dosta sad … ljuta sam i bijesna a ova psihoanaliza i nije 
baš korisna, čini se ….
samo još više pojačava osjećaj 
nezdrave samovažnosti i ispravnosti …


 
krajolici @ 16:20 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 23, 2009






«Tko nije prošao pakao svojih strasti nije ih: 




vidio




osjetio




uplašio ih se





zaljubio se u njih




podlegao im




razumio
i
nadvladao toliko da u njima može uživati
a ne se njima ubijati,




samo ih je sakrio u tamnicu iza olovnih vrata straha
od gubitka kontrole.»





Religiozni fanatični zanos je samo kompenzacija neproživljenog života
u opće prihvatljivu formu voljenja.

krajolici @ 12:11 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, lipanj 20, 2009






Samo vrtloženje utisnutih želja gladnih prstiju,
mrmoljanje se oslobađa iz utrobe u grlu,
bezumnost i radost u galopu do zadovoljenja instinkta.






 

Žudnja ključa u nutrini,
hoće se oprisutiti u vatri,
rika lave putenog vulkana.




 

Krik rođen
između Tebe i Mene
u vatromet samoće.

krajolici @ 15:48 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, lipanj 13, 2009


Sitne sebičnosti pretvaraš u pragmatično prilagođavanje, 
nužnost za preživljavanje.
Važeš u što vjeruješ u što ne, 
osluškujući kratkotrajnu korist tekućeg vremena,
uho ti ne čuje srce i ne vidi vizije, samo jednostavno brzo postignuće. Postaješ od naivne i razočarane - lukava i razočarana, a mudrost je ostala kao destinacija na davno promašenom skretanju. Pitaš se zašto uz sva žrtvovanja, Bog ne čuje tvoje molitve? Uplašena za kratkotrajno preživljavanje, ozbiljna i stroga, zaboravljaš radost. Brine te mirna praznina koja će ostari iza trenutka sreće.
 
Svaki dan si starija, sve je veći teret. Zlostavljana od nametnutih ideja, izbezumljena od previše ciljeva koji ne vode nikamo. Svaki dan gledaš zločine svijeta pored sebe koji se čine sve beznačajniji,u sve pravilnijem ritmu ponavljanja. Ljudska smrt postaje statistika i vijest. Uobičajeni, bivamo sve manji, sve neprimijetniji da ne prizovemo neku zlu silu, nedefinirani strah od vremena ili samo izgubljena nada. Ipak .... blagi povjetarac prolazi neumoljivo kroz kosu vremena, ostaje samo još jedna bora koja se više ni ne vidi, ne osjeti..... Gdje je srce?

Zašto više ne gledaš sa strane, već sakatiš sebe uskim pogledom. Vidiš jasno svoj cilj subjektivnom oštrinom. Ni ne osjetiš kako sve polako u tebi trune. Možda je ovo i jedini, zadnji trijezni trenutak da ti kažem: nekad smo bili budni, ali ti si zastala i zaspala.
 
Čuvaj, ako još negdje postoje, svoja dječja obećanja na dlanu, kao putokaz da se usput još više ne izgubiš... Spremi snove, kao zalog zaboravljenih osjećanja, pronađi svoju tvrđavu Mira u kojoj tvoje srce može mirno kucati, dah zarositi prozore, osmjeh pobjeći bez potrebe za dopadanjem ili suza kapnuti od ganuća, kao osjećaj, a ne grimasa. 


 

Sjeti se, postoji ruka, samo pogledaj gore...
krajolici @ 02:11 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 8, 2009

Dražest
 
 
Lucas Cranach: Kupidon (Afrodita i Eros), 1509.


  
Skrivena ispod velova pitanja i sumnje
titra blagim iskričavim dječjim titrajem
iščekuje, pipa ti bilo, draži te bljeskovima
proviruje kroz ključanicu brižnosti i sigurnosti,
izrasta kao cvijet iz vrleti kamenog prozora
stare razrušene napuštene kuće.
 
Čekaš je da se otvori u dubokom povjerenju
iskre kreacije vjere, da te zaigra i zaljubi u Život sam,
otvori ti tvrđavi vrata i preleti most preko opkopa,
unese dah proljetnog povjetarca u hridi opreza,
zaleprša zeleno ružičastu zastavu na vrhu kule
tvog gladnog i prepunog srca.
 
Tu je, hoda pod mitrilnim plaštom da je ne namirišeš,
ispire se pod vodopadom da je ne okusiš
protrčava ti ispod pogleda da je ne vidiš,
skriva ti se u pregibu vrata iza uha da je ne čuješ,
oblači se u struje vjetra da je ne dotakneš.
 
Nikad je nećeš naći gledajući je ovim očima,
Pogledaj je u očiglednosti postojanja svoje sreće.


krajolici @ 20:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 4, 2009


                    Pitam se koliko je čovjek savršen, ako to o sebi i misli? Da li je stigao na kraj puta ili umro na odmorištu mrtvila vlastite umišljene ispravnosti? Kako naći mjeru između nezadovoljstva sobom i ispunjenosti trenutkom. Koja je to crta koja obično nezadovoljstvo odvaja od depresije i nesigurnosti i pretvara u sveto traženje puta dalje? Što Putnika čini putnikom puta otvaranja prema Bogu, a što ga samo čini umišljenim mrtvacom, koji se odrekao života da bi ostvario privid savršenosti? Prepoznaju li svoje svjedoke, kao nijeme učitelje i promatrače ili su ih pretvorili u sudce i krvnike svoje vlastite duše, misleći joj učiniti dobro, ugađajući taštini svih taština o vlastitoj savršenosti?

                      Sve više se viđaju spretni prodavači mira i mudrosti, koji su se naizgled odrekli svjetovnog života, zamjenjujući neispunjenu ambiciju i želju ovozemaljskog života sa mentalnom taštinom duhovnih i sivih, prije nego što su bili stvarno bez-željni upirući se prema nebu, prije nego su opazili zemlju i vodu, potiskujući svoje želje neprestanom molitvom i krutom disciplinom uma i tijela, a svjetovi su jednostavni : duša može biti teška koliko i pero i miligrama više, pa neka svatko nosi prtljagu, za koju misli da je nema, dok ne dođe na stvarno mjerenje.

                       Astralni titraj je titraj naše natalne karte, kompleksnog skupa predispozicija, mogućnosti za činiti vlastitu darmu i razumjeti ograničenja karme, najbolje složen za put na koji smo krenuli rođenjem, i najlakše iskoristiv za spoznaje i transformacije ograničenja i neslobode u odluke iz slobode i odgovornosti. Možda nije tako suvereno rečeno, možda će ta ženska strogost zazvučati resko i oštro uhu čitača, ali je istinito i živo, produkt mojih putovanja i spoznaja, jer sve što su mi lijepo i pametno rekli, na kraju sam morala naučiti sama.

 


Promatračima

            
                 Beskrajno sam zahvalna svojim promatračima, koji su u nijemom svjedočenju bili prisutni u mojim dvojbama, unaprijed prihvaćajući svaku moju odluku i mirno osvjetljavajući posljedice iste: ugodne i neugodne. To su najljepši momenti sigurnosti u kreaciju (Bogu) u najdubljoj odvojenosti od nje same, kad samo djelić duše nije otrovan sumnjom i tek koja kap krvi srca u sebi nosi snagu i hrabrost.

krajolici @ 13:15 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare