Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog - srpanj 2008
četvrtak, srpanj 31, 2008
                     



                          Dodirivane dvije samoće u rijetkim trenutcima čežnje, privlačenja i rascvjetavanja, zova puti, duše i srca je ZAJEDNO. Privlačimo se, dva orla koja se oblijeću jedreći na struji vjetra, dvije zmije magnetizirane svojim plesom, gledamo se iz svoje samoće i prepoznajemo, harmoniziramo zov i poziv spajanja. Moja tiha bremenita samoća otvara se tvoj čežnji, a tvoji prebujni unutarnji svjetovi teku u moje rascvjetavanje. Unutarnje kružne zatvorene rijeke energije, strasti, potrebe i želje preplavljuju svoje obale i spajaju se u moćni zajednički tok i postaju more gdje nema više mojih i tvojih, čak ni naših, kapi, jer to što nastaje nas ne pozna, no samo titraj koji smo postali, kad smo nestali.
 
 
                          ZAJEDNO nema trajanja, ne mjeri se, ono je SADA, koga se nećemo moći sjećati, čak ni da ga prepričamo sami sebi, ono će ostati u našoj samoći, kao njena nova snaga i sadržaj koji ćemo uvijek moći prizvati kao njenu punoću, kao njen novi tok, koji će je voditi prema novom ZAJEDNO.
 
 
                           Ne boj se rastati, mili, samo oni koji se usude otići, ponovo će doći. Samo oni koji se usude zaboraviti, mogu roditi nove svjetove. Ljubi me iz svoje samoće, ponekad me samo promatraj, kako trajem bez tebe, jer samoća ima vrijeme, kao što te ja gledam u tvojim letovima iznad horizonta i dubokom poniranju u vlastitu nutrinu. Slušam ti bilo i čekam trenutak kad će ponovo početi novi ljubavni ples dvije nove promijenjene samoće i prepoznajem svoje tragove u tebi i otvaram se da nađeš svoje mirise u meni......   





 
krajolici @ 19:13 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare





Pusti se…..
Uroni u svoje duboke vode mira…
Ne boj se ispod vrtloga je samo tišina…
Dužina svakog daha će dostajati za disanje dolje…
 
Samo udahni, skupi noge, digni ruke u molitvu iznad glave
zaboravi se i pusti viru nemira da te usisa u sebe,
zastani u sebi u piku života punih pluća,
umri radosno za sve brige svijeta,
odreci se svega što znaš…
putuj prepušten vrtlogu.
 
Kad dotakneš mir duboke vode : čekaj….
pusti vremenu da nestane…
vir će te izbaciti sam
u drugu stvarnost postojanja….
Daj se vlastitom životu...
 
Ne čini li ti se da se zapravo bojiš tišine sada?
Možda buku stvara samo tvoj strah od nepostojanja?
 
Uroni u ludilo vlastitih misli kao orao u struju vjetra,
rašiti krila svijesti i dozvoli im da te nose,
ne nosiš uništenje u sebi, 
sve ti pomaže,
sve se pročišćava na tim visinama
više je vodika od kisika….
postaješ slobodan od kalupa misli ….
samo ih pusti da idu…
one su samo struja za pokret…
a ti si u kratkoj tišini
između točke prethodne rečenice i velikog slova sljedeće.
Slobodan si …. poleti… 



 
 
krajolici @ 00:29 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 30, 2008

/ Neptun u V polju u Škorpionu /
 




Potopit ću te, srce moje
plavim vodama Neptunovim,
oglušit ću te pjesmama sireninim
spržit ću te srebrnom strijelom Uranovom,
zdrobit ću te u pepeo podzemlja Plutonovog,
samo da strgam njegove olovne okove Saturnove.



 
Obeznanit ću ga,
opiti vodom zaborava,
zavrtiti u krugove sufijske,
otrgnuti iz korijena vremena,
samo da vidim taj bljesak slobode
u njegovim sivim očima,
svjesna da se to ponoviti ne može.
Jer dok hodi zemljom,
njegov strah će biti veći od ljubavi.


krajolici @ 09:19 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 29, 2008







Plane of Fragrance
(Gandha Loka 33)

In the fourth chakra one experiences divine fragrances in meditation. Smell ceases to be linked to Earth and the first chakra, becoming a symbol of the Divine, carrying a strong emotional impact. In the course of Suddharma (apt religion), the devotee offers scents to the deity (like Krishna in this painting), in the form of flowers and/or incense. The fourth chakra Consciousness creates a change in the body chemistry so that it ceases to produce bad odors. The devotee will refrain of using articifical odors on his body, so that the body odors become a measuring tool of Consciousness. A person vibrating on this plane exudes a fragrance not unlike that of lotus flowers or sandelwood.

Dobrovoljno predana  sloboda

Upravo u času kad se prva kozmička brzina
opasno približavala drugoj
i svjesnost je bila spremna preskočiti
opasni kvantni energetski skok
i ispaliti se u slobodu od osobne ljepote
mala žmigava jedva vidljiva plavičasta svjetla
su promijenila miris i okus etera,
dodala centripetalnoj sili taman taj čarobni začin
da postane ponovo neodoljivo privlačna
i svom snagom oslobođenog energenta
otvori  je u nezaboravni vatromet
dobrovoljno predane slobode.
 
Srce mi je ponekad tako nestrpljivo otići odavde,
duša mi više ne pronalazi igre koje je zanose,
ali tijelo mi polako stari i glatko se odupire vremenu,
vi ste tako mirni i radosni u mojoj blizini,
čak i kad malodušnost osvaja moje doline.
Kako odbiti ostati s vama, moja Djeco? 





Plane of Sanctity
(Yaksha Loka 31)

The experience of sanctity originates in the fourth-chakra ability of perceiving the divine in all existence. A person that vibrates in this state of being moves beyond the Divine as an abstract concept, reaching it on the level of experience. Experiencing and demonstrating the Divine presence in every part of daily life becomes the main desire. Such a person is naturally attracted to temples and other places of sanctity. This state is reached directly through focusing on good tendencies, that make one attuned to the rythms of the planets and the cosmos. The Yakshas are celestial beings that are grounded in the knowledge and understanding of cosmic principles.
 

krajolici @ 11:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 28, 2008





Stali smo …… …
u piku pokreta urušenog u bezdan
već' je od pika želje.
Ostavljamo potrebu punog zadovoljenja,
krećemo se samo iznutra od tebe k meni,
otvaramo oči i slušamo …
kako nam tijela šapuću preglasnu tišinu
i žive sada … u stidljivom gledanju
koje putuje između naših očiju : Volim te. 




krajolici @ 12:09 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 27, 2008






Što da ti pišem, prinče?
Još si tužan i sjetan,
a ja sam otresla pepeo svojih uspomena.
Pitaš o onom o čemu sam se pitala?
Možda ću biti gruba i nestrpljiva čekajući te da shvatiš,
da ništa nije vrijedno tuge ni jedan tren u sada.
Sve lijepo nosimo sa sobom da bi ga znali dati,
a ne za njim plakati.
Ja samo volim ljubiti i biti ljubljena
a ti se bojiš umiranja u voljenju …
 
Magično plave Neptunove svemirske dubine
mora i svemira ne znaju za pravocrtno kretanje,
za imati i nemati, one te obuhvaćaju
sa tisuću hladnih mekih nevidljivih prstiju,
ispirući ti zadnje tragove svijesti o sebi, potapajući te
u svoju nepromjenjivu promjenjivost ljubavi,
u svim skalama radosti i žalosti u sada.
Ne znaju za dobro i zlo, noć i dan.
Postoje samo u kratkom trenu zemaljskog vremena
kad su i sunce i mjesec na nebu, u prapočeku dana ili noći,
u polumraku izmjene plavog i crvenog svijetla na obzoru.
To su vode zaborava svega što znaš i pamtiš o sebi.
 
 
Tvoja mala sirena


krajolici @ 23:16 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare







Predugo držim svoj život na srebrnom pladnju
tek kao neprimjetnu vodu u čaši tvojih želja,
ničim te ne podsjećam
na svoje postojanja osim njim samim.
 
Učini mi se ponekad da ta duboka dosljednost
samo polagano sve zaustavlja
da više ništa ne pokreće ….
 
Učini mi se ponekad da je čaša prazna
da ne imati boju znači ne postojati
ili biti nevidljiva postelja sporih snova.
 
Šapni mi način da opet budem,
da se prolijem i stojim,
Zaiskri opet radoznali pogled u jezerima duše,
ohrabri me da pustim srebrnu Uranovu munju
kroz sebe i zavrtim još jedan krug Života. 



krajolici @ 09:03 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, srpanj 26, 2008




Prepuštajući mi da stisnutih šaka
držim dvije šibe naših beskrajnih stremljenja
kako bi ostale neumitno i lagano
uklizavanje na isto mjesto svemirnosti,
činiš me slučajnom pojavom svoga putovanja.

Žena sam, tu sam  da pamtim
kad misli o nama potonu u kratkotrajni zaborav
i  Nevinost, koja ti dozvoljava da spavaš
zavodeći mi majčinstvo mirnim licem
zaspalog dječaka u prelijetanju naših dolina sretanja.

Poželim ponekad zamračiti prozore odmičući svitanja
promatrajući tvoje mirno lice u snu na mjesečini
ali tvoji snovi su nemirni i kratkotrajni,
buđenje divlje i istrzano, naglo se oprisućuješ.
 
Iznenađena, u kavezu tvog izgubljenog pogleda,
svićem obnažena sa noći koju podlo razotkriva zora.
Otapam tvoje nagle pokrete snenim uzmicanjem,
ljubi me, tek malo obasjanom noći u nestajanju,
u nagovještaju jutarnjeg rumenila …
 
Ma volim te mnogo, još uvijek te mogu pogledati
sa svim lijepim sjećanjima u očima,
pomilovati sa svim našim dodirima odjednom,
zategnuti se u luk u struku i rastvorit nebo
za naše privremeno oslobođenje …
Zato ću nestati u tom zadnjem prolomu munje
kroz mene i tebe, nikad se više neću sastaviti za nas.
 
Složit će me u neku drugačiju tebi nepoznatu samoću.
Kapnut će samo jedna mala suza oproštaja
kroz gromoglasni smijeh slobode
koji se prolomi kad nas tijela oslobode sama sebe,
kad nas duše oslobode zaljubljenog trebanja,
kad nam um sprži svoju izvjesnu vječnost
i zaspati u tvom sigurno krilu, među tvojim dragim rukama
zadnji put svog hoda po ovoj dolini suza.
Volim te …..
krajolici @ 09:08 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, srpanj 25, 2008






Tamno nebo punog mjeseca ogleda se u tvojim očima.
Vukovi zavijaju u pustopoljini, dok pada prvi snijeg,
ledeći prljava okna našeg doma usred ničega.
Huk sove iz daljine, razbuđuje uzburkane snove.
U kući naših nadanja, bubri podmukla tenzija,
zbog dugo potiskivane uzaludne želje.

Slutim prasak groma u zraku, a munja nije zaparala nebo,
osim u našim očima, ludim od neprepoznavanja.
Grčimo se u moru svog nepostojanja, puti gladni,
praznih očiju u buci vlastitih misli,
trgamo koprene, koje se nas iznova obavijaju,
nema puta između mene i tebe.

Naša tijela se dotiči tek kao stijena i voda,
bez svijesti o postojanju jedno drugog.
U mrtvom kriku , zaustavljamo se,
samo umorni i prazni, tek na tren umirenih tijela.

Možemo li ikad više, vidjeti jedno drugo?
Mogu li se sresti naše misli na nekom raskršću,
slučajno i u prolazu, kad zaboravimo da postojimo
jedno pored drugog desetljećima?
Kad zaboravimo da smo bili i prestali biti.
Kad zaboravimo zašto smo prestali biti.
Kad zaboravimo da moramo i dalje biti, tu,
vezani okrutnim zemaljskim lancima, naših obećanja.

Smijemo li našoj djeci ostaviti taj teški teret
samoće i mrtvila, kao jedini poklon za život.
Sva blaga se potroše, sva putovanja se zaborave,
ali titraj sretnog djetinjstva ostaje,
da bi se ponovo stvorila nova blaga, druga putovanja,
došla neka druga sretna djeca.
Molim te, pomogni nam da se odvežemo
Od ovog okrutnog obećanja.

krajolici @ 08:52 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 24, 2008





Večeras ću zadnji put izaći na daske
amaterskog kazališta recikliranih proba
za buduću slavnu premijeru,
od straha utrnulog bića i naleta hrabrosti
lucidnog kockara koji se kocka na
najdalje i najrjeđe crveno polje,
svim blagom skupljenim na crnom.
Samo ću obrisati masku nezainteresiranosti
i pustiti je u ponor zavezanu za kockice zaborava..
 
Ljubav boli i prži, ostavlja opori okus
protoka krvi kroz sprženu aortu
iz lijeve pretklijetke srca.
Kreće se u krugu nepotpune transformacije
Smrti u Život i Života u Smrt,
ostavljajući u oboma ono drugo
u teško podnošljivom okusu koktela svijesti.
 
Nemoćni inat u preporađanju suhe besmisli
u bar izvjesni smisao ne dozvoljava
krvi da se pročišćava
pa teče otrovana vlastitim uzaludnim protjecanjem
kao prolijevanje dobrog vina
sa bogate trpeze slavlja Rađanja
po stepenicama razrušenog napuštenog svratišta
u podrum pun truleži i štakora,
hraneći smeće ne bi li se iz surove reciklaže
Toka Mijene rodio novi Život.
 
Pelikanovo srce se obnavlja kao Feniks
kroz svako novo davanje Života
u vječnoj neponovljivoj premijeri
stvaranja i kretanja kreacije kao Vječnog Trajanja
kome je Smrt tek kratki izdah u nepostojanje,
a punoća Zenita i cvjetanja tek zadržani dah
čija snaga raspiruje vatru Ufanja.  


 
krajolici @ 10:19 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 23, 2008





Gle, tu si…..
slučajno u prolazu…
užurban i efikasan …
stari zaigrani dječak na poligonu muževnosti.
Miran i kontroliran…
 
Tražim …
trag istine u tvojoj auri…
zrno zaigranosti iza crnog humora …
kaplju čiste crvene krvi u srcu ...
tek nehajni pokret rukom…
 
Ali …
konačno su te naučili
kako da budeš mrtav,
što je to : bojati se?
što su to posljedice?
 
Bar me gestom podsjeti
da se mogu sjetiti
nečeg lijepog iz naše  prošlosti
da si dozvolim sjećanje,
da mi bar izgleda kao da je
taj privid bio bljesak unutarnje istine,
a ne da ostane  u bezimenom sjećanju
tek kao oblik plitkog zavođenja.
 
Ne želim te vidjeti banalnog i umrlog,
tek ispraznog pajaca obučenog u trubadura.
Ne želim te vidjeti hladnog i ispravnog
kao suhi bambus posađen u krivom vrtu.
Ne želim te vidjeti bezmirisnog
kao glumca amatera u lošem kazalištu u predgrađu,
kao zakržljalu divlju ružu u sterilnom vrtu.
 
Neće me razveseliti tvoja potištenost i tuga,
ni spoznaja da sam ti nezamjenjiva.
Hoću te vidjeti sretnog i ljubljenog,
da znam da je naše sretanje otvorilo vrata
novom životu i radosti, a ne
zalupilo vrata straha od ljubavi, zauvijek.
 
Podigni pogled,
pogledaj me u oči jasno i čisto
sjeti se sebe sretnog….
i prođi pored mene po putu voljenja …
krajolici @ 14:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare






„Ne razlikujem Tebe od sebe
i nestajem što dublje dišem,
dublje u Tvoja zapjenjena prsa
preduboka za mene – nestalog.
Dok uvlačiš me
svu odjeću bespotrebnu
ljepotom opojnom skidaš.
 
Dijelove glave svoje
mrvim da u Tebi nestanu
rastačem se Tobom
zaboravljam se namjerno.
 
Ja sam Šiva, poništenje vlastitog lika
zaboravljam se namjerno,
kako inače da se predam
dok mislim o Tebi kad mislim o sebi.“



 
 
Dišem li, dok čekam
da se spusti tvoj dah iza uha
govoreći neizgovorljivo
točno na početak vrata
ne dotičući naušnice
a ruka sa čela, preko nosa
klizne preko rubu usana na vrat?
 
Dišeš li, dok mi se ruke
spuštaju preko sljepoočnica
jagodičnih kostiju po rubu usne
preko brade na vrat dok ti
usnama dotičem trepavice?
 
Udahni nas, dišem nas,
neka nas taj tren promjeni
i ostane nevidljivi temelj
slobodne ljepote,
da nas više ne zavede
varljivi sjaja slabosti našeg trebanja.


krajolici @ 09:49 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, srpanj 22, 2008





Epilog unutarnji
 
Nakon što je kupka čiste boli u kadi
bila slanja od suza, nego od soli mrtvog mora
u kojoj su se utapali bjesovi i povrijeđenost,
put se okupala u lavandi, tamjanu i suzama
nedostajanja tebe, umjesto u tvojim rukama,
tijelo se zgrčilo od ugodnog opuštajućeg jecaja
umjesto od užitka, istom snagom kao da si tu, predan.
Konačno čista tuga kroz isplakanu želju.
Konačno te mogu jednostavno samo voljeti.
 
 



Epilog vanjski
 
Danas na usputnom malom net groblju
kad smo neprimjetno bacili latice crvenih ruža
ispod uglađenog plahog osmjeha pristojnih rečenica
na lijes koji se spuštao u provaliju 010101 sjećanja
na ljubavne digitalne legende 21 stoljeća
učinila se tako smiješnom i dramatičnom
sva bol i grč zategnutog nadanja i čekanja
da te neizgovorene riječi : Nismo više ... 
neće titrati ispod dugo očekivanog običnog razgovora :
 „ Što se desilo novo u međuvremenu ? „
 
Taj mali skrušeni građanski pogreb
je mirno bez suze i dramatike
odao poštovanje i zahvalu 
tako nam dragom pokojniku Mi,
sa puno suosjećanja za preživjele
koji sad moraju živjeti bez njega.
 
Vječna mu Slava
za njegov kratki burni i uzbudljivi život,
za svijetlo na nebu koje je ostalo
iza njegovog pada na hladnu zemlju
i za sprženi bezdan nerazumnih želja.       
 



 
Epilog epiloga 
 
Učinilo mi se
da želim zauvijek ostati grad tvojih osvajačkih pohoda
jedini tvoj izvor hladne vode koji gas žeđ i budi tijelo,
jedino more čiji šum ćeš slušati i čuti,
jedini krajolik na rubu čijeg horizonta bludi tvoj pogled,
rebro koje nikad nikim nećeš moći zamijeniti.
 
Učinilo mi se
da si ti jedini vjetar koji uvijek zna smjer koji volim,
jedino Sunce koje na vrijeme izlazi ujutro
jedini Mjesec koji se puni i prazni po meni znanim ritmovima
jedino srce čije otkucaje čujem i kad nije tu
jedina cesta koja vodi u slobodni beskraj.
 
Učinilo mi se
Samo mi se učinilo, bilo je lijepo dok se činilo,
bilo je malo bolno kad su se sjene ljubavnosti razmakle.
Sad se samo ponekad sjetim titraja radosnog ufanja
dok mi se činilo da je nama sve moguće.



krajolici @ 09:46 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 21, 2008






U danima u kojima te nije bilo,
u jutrima u kojima je zbogom
visilo kao giljotina na lusteru,
u noćima kad je demon tuge
branio prizvati ti glas i ruke
spavala sam u hladnom sarkofagu
tako dubokog tamnog nedostajanja
da su rake vedro mjesto za umiranje.
 
Kada bi mogao katarzični plač
isprati ta jednostavna sjećanja
na tebe i mene, tako obična i prirodna,
toliko naša da ih ne mogu iščupati
iz tijeka vremena. Oni su ga stvorili.
Nepodnošljivo me boli tvoje nepostojanje
u svakoj stanici, u svakoj kapi krvi,
u kisiku koji udišem, u vodi koju pijem.
 
Dok nijemim vriskom iza zatvorenog prozora
u noći bez sna dozivam tvoje ime,
ne vraća mi se više ni jeka.
Dok pri 60-toj cigareti ovog dana
pokušavam ne misliti na tebe
mantra mi se tvoje ime ne proizvodeći više
u praznoj crnoj pećini glave
ni tupu opetovanost iza pogleda.
 
Dok se crni demon opsjednuća kesi na ramenu
nemam više snage ni buniti se,
pokušati zazvati čuvara pred crnim prolazom.
Mogu još samo ostati nepokretna
i pustiti ovo isušeno jezero suza
da oslobodi nove gejzire iz slanog dna.
Kad bi se mogla konačno utopiti
u toj čistoj vodi i mirno umrijeti.
 
Kako su blijede ljubavne pjesme o strasti i pohoti,
kako su isprane priče o ružama i leptirima,
izcentrifugirani zazivi za poniranjem u slast poljupca.
Nedostaješ mi do i preko smrti, moja ljubavi. 



krajolici @ 09:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 17, 2008






Znala sam sve imenovat nekad, dok te nisam srela,
ako ne za vrijeme trajanja, barem poslije.
Moje bistre britke analize sasjekle su sav korov oko istine,
ma koliko bolno ili porazno to bilo po moju dušu ili ego.
Osvrćem se unazad po čistom uređenom krajoliku uspomena
koji su uređivali engleski i japanski arhitekt za krajobraze.
 
Samo se ti močvarni ljiljani naših uspomena ne daju
drugačije uzgajati da rastu i cvjetaju osim suzama.
Stalno niču novi oko mojih nogu po stazi po kojoj hodam,
pretvarajući je u blatnjavi put 
pod tmurnim nebom nedostajanja.
Što više pokušavam isušiti tu unutarnju slanu baru suza,
pretvoriti je u bistru rijeku i poteći njom prema moru,
to više žutih cvjetova zapliće mi stopala, da krenu od Tebe.
 
Ne želim pregaziti svoje obećanje Sebi i Tebi
a ne mogu ga ispuniti u Sebi pred Bogom.
Sve duge, očajne, okrutne za dušu, 
molitve za njenu krepost,
sve rijetke suze u zazivima 
za odlukom u ispravnost ili grijeh, svejedno
nisu ništa učinile osim nijemog, gorkog svjedočenja
toj neimenovanoj pojavi zvanoj Ti i Ja.
 
Slušam pticu rugalicu u uhu koja mi neugodno krešti
o mojoj jedinoj nadmenosti Života :
sve se može preboljeti, transformirati, 
pretvoriti u snagu molitve,
u novu radost Života, 
ljepotu spoznaje iskustva, novo davanje …..
Ali Tebe i Mene jednostavno 
ne mogu i ne umijem preboljeti.   



 
 
krajolici @ 23:56 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare




Dođeš kao slani kratki ljetni pljusak
u danu zamornih ljudi u trenutku prve samoće,
prisutan na praznom suvozačkom sjedalu
na gustoj užurbanoj auto stradi tuge, 
punoj praznih limenih brzih kutija.
Za tu kišu nisu izmislili brisače,
a Bog je dozvolio ljudskom oku
da bude i toplo kišno nebo duše. 
 
Pomoliš se skriven iza prve misli
koja počinje sa prvim slovom tvog imena
i ono postane tiha mantra i opetovanje,
pasivna pobuna protiv prokletstva :
„ Zašto mi nismo mogli biti ?
Zašto se ranije nismo sreli?
Zašto smo se uopće sreli,
ako nismo mogli biti?„
 
Prođe nekoliko prikrivenih kišnih dana,
zaboravim da smo postojali i da postojiš.
Razvesele me drage svakodnevne male stvari :
dječji osmjeh, nebo, drugačija ljubavnost,
lijepe čiste riječi, dobra knjiga, sunčan dan …
Ali i tad sigurno znam da ćeš se još dugo
vraćati kao slani kratki ljetni pljusak,
putniče iz moje doline leptira. 

krajolici @ 11:36 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 16, 2008






Zavezala nas je neprimjetno obična mala rečenica :
„Znam bivati u samoći, a da nikad nisam usamljen,
čak mi je draža ugodna tišina vlastitih misli
od besmislene buke druženja iz krivih pobuda.“
 A mislili smo da nam se to nikada neće deseti,
tako savršen izazov za predaju prije nego je rat mišljen,
prije nego smo ga postali svjesni. 
 
Ipak ponekad posumnjam da neću više sresti
oči koje me čine meni lijepoj i poznatoj kao tvoje,
ruke koje me oblikuju u egzaltiranost neponovljivih akorda,
put koja podatno zasja i propjeva pod mojim prstima,
i duboko tiho brujanje koji poništavaju protok vremena.
Ne mislim o smrti emocija koje imaju uporište u meni.
Uvijek će se rađati iznova za nas ili protiv nas.
 
Kako vrijeme odmiče, potvrđuje se da se rađaju protiv nas.
Ničim ih ne prizivam i ne želim, postale su samo izvor bola.
Učinila smo sve jedno drugom da izgleda da se ne volimo,
čak i ono što nikad u svojoj hladnoj odmaknutosti 
ne činimo : bili ishitreno i nepotrebno preemotivni,
nepristojni, naporni, zgranuti, čak uvredljivi …..
 
Ništa se nije promijenilo između nas.
Samo se vraća rjeđe i kraće, kao precizniji bumerang.
Sve sam vještija dočekati ga i ostati
u vakumu vlastitog života, boriti se za zrak
preplavljena uraganom neplanirane žudnje
da zaronim u tvoju nepreglednu meku buku u tišini,
u kojoj prepoznajem sve glasove i uvijek nalazim neki novi.
 
Nalazim milion malih potrebnih i nepotrebnih poslova
da zaustavim slani škrti izvor iza očiju od nedostajanja,
zavaravajući se da će vrijeme izliječiti
i ovo susretanje kao i mnoga druga prije.
Ali Ti mi putuješ od živčanih završetaka do mozga
sa svakim slučajnim lakim krivim dodirom,
sa svakom nespretno izrečenom misli iz okoline.
Neću Te zaboraviti, ali hoću, a ne mogu zanemariti Te u sebi,
postao si i ostao moja nezamjenjiva mjera sreće.  


 
krajolici @ 13:54 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 15, 2008





Alexander   Pope



„Ljubav Gospodina je sama po sebi postojana,
ne dvojim o Njoj, ali ponekad sam dvojila zašto
je ne mogu primiti u Njenoj punoći i ljepoti.
Sve suze koje prolih, bijahu zbog toga, čak i kad sam
plakala zbog najmanje sitnice, zemaljske.
Hvala za suze zahvalnice, prolivene u ushitu
razumijevanja i spajanja, sa kreacijom, bile kroz
pogled na djelo Gospodinovo, ljudski sretni osmjeh
ili potpuno stapanje sa muškarcem,
kao najsavršenijem instrumentu komunikacije u Gospodinu.“
 







Hodajući stazom boli do zaborava
tražim nove poglede na Tebe i Mene.
Vidim Nas jadne i patetične,
gorke i okrutne, hladne i nepristojne,
slabe i umišljene, neodlučne i jake,
velike i ljubavne, prekrasne i nezaboravne.
 
Vidjela sam Nas u svim nijansama i bojama
koje sam mogla zamisliti ili proživjeti.
Budila sam se mrzeći, prezirući,
ljubeći, razumijevajući, opraštajući,
prekoravajući, trebajući, želeći Nas.
 
Jedino se nikad nisam probudila htijući Nas,
jer smo se prije početka osudili na nepostojanje.
Moje htijenje bi tako postalo izdaja sumorne odluke,
onih koji nisu znali da i za njih lagana igra
može postati stvarnost. Koja nadmenost.
 
Oprosti Nam na našem uzaludnom pokušaju
da te prevarimo i ukrademo Nadu iz Pandorinog ćupa,
zavedemo Veneru u pet ukradenih dana,
misleći da ih tako lako možemo zaboraviti.
 
Oslobodi nas naše čežnje ili našeg sjećanja,
Samo nas oslobodi od Nas samih.
Podari nam neka nova jutra bez Nas
takvih kakvi smo sada...


krajolici @ 13:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 14, 2008







On :
 
 
Tamo, na drugom kraju, ona je:
ona – moja erotizirana priča,
moja vatra,
moja provalija
od koje jedno za drugim pucaju oba plućna krila,
oko mene i u meni,
dok padaju oproštajna pisma svima i bilo kome,
jer spremao sam se ne vratiti,
utopljen u njene crvene i narančaste usne,
kao boje moga sna,
boje sna bilo kojeg muškarca,
skupljene u jedno kao dva najmekša jastuka,
kao mekan, udoban krevet,
u kojem čekaju me svi dodiri i ganuća,
u kojem opet potražit ću poljubac njen,
poljubac što pritiska,
i ubrizgava se u vene kao tekuća čokolada,
poljubac što izaziva sretno krvarenje iz nosa
u nestajanju kojem se predajem dok ignoriram zidove...
Nadao sam se da ću tišinom nekako izbjeći cenzuru
i da ćeš i dalje ostati moja egzotična zvijer
puštena na slobodu,
zarobljena u snu i mračnim labirintima
koje sam izgradio u sebi.....
 
 





Ona :
 
 
Sve je napisano što se napisati o nama može,
sve neizrečeno će takvo i ostati
u mojim unutarnjim kazalištima
tužnih glumica i bešćutnih režisera
i tvojim dubokim snovima,
koje uzimaš na kapaljku u trenutcima
u kojima ništa drugo ne pomaže.
 
Tebi smo bili baklja upaljena desetljeća prekasno,
meni savršena vrata iza kojih se otvara sloboda.
Ali u tom vremenu ne bi gledali ono što sada vidimo.
Život je radosno i bolno otkrio čarobne ponornice titraja  
što je divljina isprazne radoznalosti prvog buđenja skrivala,
jednostavno bi se mimoišli na ulici kao nezanimljivi stranci.
 
Šteta je što ti tu baklju ne možeš podnijeti,
a ja sebe ne mogu razriješiti tebe dok se ne oslobodiš.
Ne tugujem za ljubavnikom, ni dušom, ni tijelo,
samo iz nemoći ljubavi plačem za plemenitosti
koju nismo dotakli u tom vatrometu sretanja.
Tužno je da se veliki svijetli plamen davanja
u tvojoj svijesti gasi i tone u Big Blue …
 
Opet ne dišeš kao ni prije mene,
samo susprezanjem magnetiziraš oko sebe,
pokušavajući zadovoljiti očekivanja od sebe i svih oko tebe.
Neutralizirajući finim nemoćnim magnetizmom
njihovu pohotu za tobom koja se 
to više rasplamsava što se više pasivno uskraćuješ.
 
Od čega se skrivaš? Za što se čuvaš?
Milo moje, vrijeme tvog bujnog „djevojaštva“ je prošlo,
ni jedna princeza na bijelom konju neće više doći
iza sedam gora i iza sedam mora da te odvede … 


 
krajolici @ 22:05 |Komentiraj | Komentari: 0










Bojim se da me tvoji pokušaji zaboravljanja
pretvaraju u moru svih mora tvojih noći,
skrivaš me u nepostojećem džepu noćne košulje,
ali tvoja vlastita duboko potisnuta misao
čeka i vreba duboki san da zamiriše
na strah i čežnju za divljom mačkom
koja spava pod uzglavljem tvojih
zabranjenih i prisilno zaboravljenih čežnji i snova.
 
Oči su ti širom zatvorene,
dok kradom i postranice šećem tvojim snovima
prosipajući prstohvat pikanterija skupljenih
na tvojoj zaključanoj i zabranjenoj tržnici
pohotnih zastrašujućih ljubavnih priželjkivanja.
 
Prevarit ću te opet i ove noći,
zavarati drugim obličjem da ne vidiš
da si u najsnažnijem piku svoje žudnje
i kad zaboraviš, da me ne smiješ sanjati,
iskočit ću iz mraka tvog pogleda
poljubiti te tako da ostaneš bez daha,
da vidiš i osjetiš i ove noći da živ si zakopan
u crnoj tamnici koja te ne može sakriti od tebe ...
 
Ispod moje nadmene sigurnosti i tvog straha
leži nešto nemjerljivo vrjednije i veće,
duboko zakopano u nemogućnost postojanja sada.
Ima li smisla ostati mora svih mora tvojih noći
dok mi ne odgovoriš na samo jedno pitanje :
Bojiš li se još uvijek slobode i ljubavi??
 
Uzaludno je, zarobljeni smo svilenim nitima titraja
u čahuri dudovog svilca koji nikad neće postati leptir
i od nas nikad neće ispresti svilenu košulja života.
krajolici @ 09:46 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 13, 2008






„Život je kao žena, koliko ga ljubimo,
toliko nam se podastire u svojoj raskoši.
Odgovor je na sve naše molitve,
strahove, radosti, nade, očekivanja,
trgovanja, moći i nemoći....,
čak i na ono što nikad nismo svjesno pitali,
ali smo u sebi tražili odgovor.
Na naša svjesna, pametna pitanja uma, ne odgovara.
Život odgovara ljudima, a ne glumcima.“
 
Iza kapaka skriva se nedosanjana strasti,
vatre gore iza prozora slatko gorkih nemira.
U tvojim crno bijelim snovima je crveni
odsjaj plamenih varnica potisnute želje.
Moja slobodna tamna naga put još uvijek je
pustolovina panorama tvoga pogleda.
Vrebaš u tami dah moje prisutnosti,
holograme nježnosti spremaš u čahuru snova,
sakrivajući od sebe vlastita krila ....
 
Protiv volje osluškuješ podivljale otkucaje svog bila,
ali ne toneš u žudnju ukopavajući volju na crti uskraćivanja.
Hodaš po nevidljivim nitima sanja
između naših skrivenih svjetova ...
Dodiruju nam se sjene živih sjećanja,
prenadražene od čežnje, iscrpljene od strasti ...
 
Ne boj mi se prići, samo sam ti sestra po snu,
igram začudne igre u dvoje u samoći,
prolazim kroz zidove odvojenih stvarnosti,
dodirujem želje i pretvaram ih u čaroliju ljubavi.
Ne zastajem pred ogradama straha : rušim ih i gradim...
 
Priđi ... ne dvoji ...
ja sam tek ponovo otkrivena staza tvojih traženja :
mistična i neodoljiva da te neprimjetno zavede.
Neka tvoje prepoznavanje i moje htijenje 
budu zavjet rađanja drevnog moćnog spajanja.
Otvorit će ti se pred očima duga, kao most
preko premostive provalije nemogućnosti ...
 
Bar u trenu hrabrosti i divljine pregrizi strast,
dodirni svjetlost krhkim krilima da se otvore,
da smisao i vatra tinja i kad nas ne bude ...
Tek dotakni usne od nara i tamjana,
ostat će se u njima tvoj prvi svjesni dah davanja
 i nosit će u sebi suzvučje nastalo u zanosu svijesti,
rijetke i gotovo nemoguće robe na svetoj tržnici ljubavi.
Ne dvoji .... daj se ili zaboravi …
krajolici @ 09:52 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, srpanj 12, 2008



Titraj neponovljive tišine I
 

/ on o njoj /
 
 
Za nju je ljepota započinjala
tamo gdje je sivilo utrnulo svaku želju
da bude zamijenjeno nečim drugim.
Povez na očima štitio ju je od boja,
od titraja iza kapaka tuđih očiju,
kako bi mogla nositi ili naslućivati
nebrojenost boja ljubavi,
koje će mu podariti, da ponovo postoji,
na tom mjestu i u tom vremenu.
 
Zarobljena u plutanju po bonaci,
znajući da ako samo svrne pogled
od njegovog Dolaženja
diže uragan koji ugrožava njihovo postojanje.
Život stabala bez korijena
i neba u vječnom ljetnom praskozorju.
 
Na početku postoji titraj,
potom dolaze Riječ,
zatim duga, preglasna tišina.
Tada ljubav od igre boja i formi
postane tajno mjesto
na kojem se očituje
nevidljiva privlačnost,
čudna, nježna, žestoka snaga
koja ih nagoni da oslušnu
Riječ Vječnosti,
kako bi doživjeli
tek trenutak Mira.
 
Kako može biti tako velika,
da nestaje u njenom postojanju
i koncentrirana u točki
gdje mu kičma ulazi u lubanju?
Dok joj se ovija oko prsne kosti,
i dodiruje srce,
ljubi ga po ramenu,
noseći je u na dlanu,
zagrljen njenim rukama.

Njegov pokret i njen titraj znali su
da ne mogu više odrediti trajanje,
osjeća da drhti, da ovisi o njegovoj volji,
osluškuje trzaj koji će strgati povez,
iz sivila rasprsnuti tisuće duginih boja
i silinom unutarnjeg zvuka
zaustaviti sve u sekundi,
u neponovljivu tišine
 
 
 
 
 



Titraj neponovljive tišine II


/ ona o njemu /
 
 
Za njega je ljepota živjela
u bojama i zvukovima iza kapaka
zabranjena i njemu samom,
kao linija zadnje obrane od bola
uvida u smisao vlastitog života.
Bez usuda da takne strune vlastite harfe
duše, sanjajući je bezimenu i nemoguću,
kao opravdanje da nikad
ne iskorači iz svoje glave,
od straha da se Život ne probudi,
i sva ljepota njegovog svijeta
ga oslobođena pohara kao tornado
koji se neumoljivo rastvara iza kapaka.
na tom mjestu i u tom vremenu,
gdje ona prepoznaje njegovo postojanje.
 
Uljuljkan u plutanje po dosadi vještine,
prelazeći dan uvijek istim koracima,
nadmoćno ostajući sam,
jer ga njegova nedodirljivost
čini hladnim i ciničnim sudcem drugih
i potpuno slobodnim.
Diže uragan koji ugrožava njihovo postojanje,
jer razbija svoju kulu sigurnosti
znajući da ako samo svrne pogled
od vlastitog Dolaženja k Njoj,
gubi to zadnje mjesto na kome još Živi.
 
 
Na početku postoji titraj,
potom dolaze Riječ,
zatim duga, preglasna tišina.
Tada ljubav od igre boja i formi
postane tajno mjesto
na kojem se očituje
nevidljiva privlačnost,
čudna, nježna, žestoka snaga
koja ih nagoni da oslušnu
Riječ Vječnosti,
kako bi doživjeli
tek trenutak Mira.
 
U njegovim dodirima se čuju
sva glazba koju nije odsvirao,
tijelo mu se kreće kao
jato ptica riječi svih nenapisanih
fantastičnih priča
od znanosti do ljubavi i natrag
Kako može biti tako velik,
da nestaje u njegovom postojanju
i koncentriran u točki
gdje joj kičma ulazi u lubanju?
Dok mu se ovija oko prsne kosti,
i dodiruje srce,
ljubi ga po ramenu,
noseći ga u na dlanu,
zagrljena njegovim rukama.
On je ne tražeći i ne živeći
našao te ruke, da mu zastane dah.
 
Njegov instinkt i njen osluškivanje znali su
da ne mogu više odrediti trajanje,
osjeća da drhti, da ovisi o njegovoj volji,
osluškuje trzaj koji će strgati povez,
sa njenih očiju i iz sivila rasprsnuti Život,
koji on sluti, a ona zna i silinom zvuka,
koji zaustavlja srce na tren,
budeći ga u neponovljivu tišinu.
 
 

Epilog
 
Nestali su u toj neponovljivoj tišini,
njeno duboko razumijevanje njega,
i njegov strah obojen ljepotom postojanja.
Divna svemirska avantura,
ukradena zemaljskom postojanju
i sentimentalnim sjećanjem,
ostala je u njegovim snovima za Život
i na njenim putovanjima do ljubavi …
 
 
krajolici @ 10:04 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, srpanj 11, 2008









Slatka mala zaigranost premošćuje istovremenu tišinu.
Dok plivamo u plićaku dovoljno blizu kopna naše samoće
dijeleći divno harmonična ugodna popodneva i večeri,
poklanjamo si ponekad prekomjernu pažnju i nježnost,
da ne uzburkamo teško stečenu bonacu temperamenta
gladnog dubokog uzbudljivog ronjenja u dubinama gdje
svijetlo ne dopire i riblji svijet je ružnjikavo opasano lijep.
 
Naše bezazleno i nepomućeno prijateljstvo iscjeljuje nam :
Potrgana suptilna ticala za smjer vjetra gorskih visina,
da se usudimo ponovo potražiti britku hladnu istinu.
Prekriva latice cvijeta runolista da mogu ljubiti uvijek
i kad istina zaboli na reskom i oštrom strujanju zraka.
Oporavlja nam škrge koje i u najdubljim dubinama
smrti astralnog plavetnila ostavljaju ufanje u novi život.
Oporavlja nam lijevu pretklijetku srca da nas ponovo
tako teško ne zaboli uzaludnost predanog davanja.
 
Naše puti su tako tople, tamnoputo glatke, slobodne.
Mame nas kroz otvor širine trepavice u zidu opreza.
Titra nam pred skrivenim očima njihova glad za vriskom
i letom kroz ledene struje vjetra i dalje izvan atmosfere,
kroz putanje Venere i Merkura gdje Sunce ne štedi nikoga
svojim nesebičnim konstantnim postojanjem i vrelinom.
 
Bezazlenost Igre i sigurnog nježnog podržavanja počinje
se nesigurno utapati u ponore prepoznatljivog titraja želje.
Poznam ti dušu, poznam ti um, 
nisi ih maskirao ni mimikrirao,
Uvijek smo slobodno dijelili svoje misli, želje i osjećaje,
ali tijelo, taj crni ponor i izvor grča ljepote koja proždire
svijetlo u sebe nismo okusili već danima i godinama,
tako kako znamo i možemo …



krajolici @ 00:24 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 9, 2008





Bio si jedina, tiha i tako prirodna pojava,
jednog pospanog vrelog ljetnog predvečerja,
ispred narančaste, gotovo crvene svjetlosti
na rubu i preko obzora mog pogleda
niz prašnjavu ulicu kuća bez fasada,
koja ničim ne odaje da prede skrivena obećanja
i preljeva se u meke sjene noći bez povratka.
 
Tko bi mogao tada znati da ta bezglasna kočija
pokrenuta nevidljivom munjom i upregnuta
nijemom suspregnutom grmljavinom tvojih čula
koja ignoriraju alarm žestokog privlačenja,
nema kočijaša?
 
Prve noći kad je uplovio brod varljivih mjesečevih sjena
u krila probuđene čežnje vreline uznemirene nutrine,
htjedoh ti predajom oslikati zvonki zvuk svjetlosnih krajolika
tek dodirujući ti put gladnu gledanja prstima ljubavi,
gotovo ne dotičući te poljupcima tek prisjetiti
 zaspale nježnosti usamljenog tužnog dječaka u tebi,
malo probuditi uskraćivanu želje za davanjem i primanjem,
ljubeći iznutra ustreptalu raskošnu još pomalo divlju zrelost
skrivenu iza čedne stidljivosti duše
i suspregnute neporočnosti prstiju.
 
Prvog jutra kad je isplovio brod varljivih mjesečevih sjena
iz krila probuđene čežnje ubrzanog i uznemirenog srca,
zazvonio je gong u čistoj i bistroj sunčanoj svjetlosti,
kao alarm da privlačenje nije tako jednostavno i prolazno.
gotovo platonska erotika je dobila
nemjerljivo duboku dimenziju prirodnog privlačenja
i slaganja po titraju bića i tijela.
Podmukla sumnja se uvukla u dan,
iščeznuo je ushit ljepote, pretvarajući se
u gigantsku unutarnju borbu protiv zabranjenog sretanja.
 
Od tada već vječnost na prstima koračam
oko tvog svemirskog uzglavlja.
Ne nalazim nikoga,
samo čuvara prolaza tvoga osobnog pakla,
kome je tvoja ljubav i mržnja davno poklonila ime i odanost.
 
Jutro je, sunce ulazi kroz prozor, novo ljeto će uskoro.
Ti se u polusnu i buntu okrećeš na drugu stranu,
trzajući se još uvijek vidiš zapamćeno : crnu noć pred zoru.
Nerazumljivo mrmljaš, očiju širom zatvorenih
u fetusnom položaju, ponekad tek lagano kreneš
za toplinom moje ruke koja te ne dotiče,
malo se opustiš, dišeš, pa zaustaviš dah i uplašeno trzneš.
Pitam se, znaš li kako je teško voljeti te
zgrčenog nad vlastitim svitanjem?




krajolici @ 20:29 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 8, 2008




U zagrljaju žene       
 
 
Viriš žudeći i bojeći se kroz zatvorene kapke strasti,
iz zidova sobe izvirem kao nezaobilazna mirisna želja.
U britkom napadu prikrivenim mekim pogledom
stopiram ti misli oslobađajući te odgovornosti ženke
trgajući s grča želje okove tišine u naelektriziranom eteru
jednostavnom rečenicom o vremenu i nebu ….
zatičući te malim komplimentom : „ Lijepa si  ... „
 
Budim Lilith učahurenu u purpurnom mehanizmu zastale ure,
snoviđenja žedne duše i gladi tijela prezasićenog snagom.
Prstohvatom prapredigre posipam tvoje uzdahe
iznikle iz nježnih obrisa daha potisnutih drhtaja
u oslobađajućem kretanju iz još nevidljive pukotine kontrole.
 
U mekom ritmu mojih ruku pronalaziš oazu mira
ne primjećujući prianjanje svoje tople puti.
Dodirujem ti usne  tek jagodicom jednog prsta,
meko ih otvaraš opuštajući bedra nevinim pokretom djevojčice.
Tijelo ti se oslobođeno potrebe za dopadanjem i zavođenjem,
nagonski  pokreće prema izvoru svoje prirodne želje,
prestaješ hiniti, lijepa si u svom pripadanju sebi.
 
Zaboravljaš htjeti me imati i postaješ uzburkano more
oslobođeno iza brane nepotrebnih pitanja i naviknutih pokreta ...
Pusti se u žudnju vatre što se pali u vrelu stihiju
pretvarajući isprepleteno kretnje u drhtaj sijevajućeg trzaja.
Naslućujući  blizinu ispunjenja, zavedi me, predajom ....
 
 
 


 
 U zagrljaju muškarca

       
Osvajaš prostor oko mene mirnim snažnim prisustvom
u piku snoviđenja žedne duše i gladi tijela prezasićenog snagom.
Samo virim ne iskazujući žudnju kroz zatvorene kapke,
iz zidova sobe izvireš kao neodoljivi miris bora i tamjana.
Mekim usputnim replikama otvaraš nam laki hod
po strmoj kamenoj stazi na zaravan planine našeg hodočašća.
 
Uvijek sam voljela tvoje uljudno nevino zavođenje.
Zatičući me malim komplimentom : „ Lijepa si ... „
usred usputne verbalne komunikacije oslobađaš
grč želje od okova tišine u naelektriziranom eteru.
Budi se Lilith učahurena u purpurnom mehanizmu zastale ure.
 
Prstohvatom prapredigre posipaš moje skrivene uzdahe
iznikle iz nježnih obrisa daha potisnutih drhtaja
u oslobađajućem kretanju iz još nevidljive pukotine kontrole.
U mekom mirnom ritmu tvojih ruku nalazim oazu mira
prianjajući toplinom puti uz tvoje sigurne drage ruke.
 
Dodirni mi usne tek jagodicom jednog prsta,
da pročitam iz tog dodira tvoje skrivene suspregnute želje,
da ti se mogu otvoriti opuštajući bedra tek jednim pokretom.
Oslobodi mi tijelo potrebe za dopadanjem i zavođenjem,
ljubeći ga prstima kao da ga jedinog prepoznaješ u postojanju
i kao da ga začuđeno zahvalan vidiš prvi put.
 
Zaboravit ću htjeti imati te i postat ću uzburkano more
oslobođeno iza brane nepotrebnih pitanja i naviknutih pokreta ...
Pustit se u žudnju vatre što se pali u vrelu stihiju
pretvarajući isprepleteno kretnje u drhtaj sijevajućeg trzaja.
Naslućujući blizinu ispunjenja, zavest ću te, predajom ....


 
krajolici @ 00:26 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 7, 2008




 
 
"Slučajnost je Božji potpis kojim se Bog služi
kada želi ostati anoniman. " (A. France)
 
Ništa mi se nije tako glatko i lako skliznulo niz prste srca,
oplahnuvši mi glavu toplim udarom vjetra,
potopivši me suhom vodom samozaborava,
sprživši me hladnom vulkanskom lavom,
kao tvoj stidljivi pristojni gotovo ispričavajući osmjeh.
 
Ti si začudno složena slučajnost svemira
u kojoj ne mogu pronaći staze svrhe postojanja
a tako ih kruto gaziš i opetuješ hodajući Zemljom,
i gubiš u plavim grotlima Neptunovih svjetova,
iskreći se u srebrnom tragu Uranove putanje,
nestajući u crnoj rupi između Plutona i Harona.
 
Moja istina se ne boji šarene čarolije tvoje iluzije,
ali mami me tvoje nepostojanje kao slatka smrt svjetla,
kao san u svilenim jastucima od dugih napornih putovanja,
kao očaranost nedodirom u piku tantričkih rituala,
kao zov sarkofaga u vječni zaborav mirne samoće.
 
Dok trgam se od najčarobnijeg od svih iskušenja
tvoje zaspalo srce se budi iz tisućljetnog sna
i biće ti titra pradavno postavljena pitanja
o smislu, svrsi, načinu i stvaranju svijeta,
a mlada duša ti još ne umije pročitati ni Trnoružicu.


krajolici @ 01:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 6, 2008








"Ekran (Pieta w trójnasób)", 1979, olej na płótnie, własność prywatna


/ Ptica kroz ekran /
 
             Počelo je sa jednom usput bačenom popodnevnom 
porukom u eter, tek toliko da skrati dosadu, ali kao za taj 
profil, treba napisati nešto lijepo i poetski, možda prođe, 
možda se desi bar neka komunikacija. Pala  je kao ptica 
kroz ekran na tastaturu ta mala viktorijanska rečenica, 
zvonila je kao crkvena zvona u podne, Možda je zabluda? 
Jedna od onih usputnih rečenica, prepisanih iz neke meni 
nepoznate zbirke pjesama? Testiranje, što će odgovoriti 
na sljedeću viktorijansku rečenicu? Vauuuu….. nije lažan 
onaj koji piše. I piše točno ono što i kako volim slušati, 
a ja pogađam nepogrešivo u točke opreza koje se raspršuju 
sa oblacima dosade u vječno istoj uvodnoj konverzaciji tog 
medija. Sumnjivo, ali dovoljno interesantno, da ja tog nekog 
moram vidjeti. Nakon dva sata nemilosrdne bitke u svilenim 
rukavicama od stihova i podle francuske diplomacije, koja 
mjeri svaki zarez, veliko i malo slovo, a kamoli ne bi brzinu 
i kakvoću odgovora, oba mača su bila spuštena, a štitovi 
opreza na zemlji. Kava za sat vremena
 
              Jedan pogled u dolasku vrisnuo je da smo gladni, 
pažnje, strasti, druženja, bliskosti, makar i lažne.Još jedan 
je pitao da li je to u redu? Treći se spustio prema podu, 
da procijeni meso i vibru, a četvrti je bio uljudan pozdrav : 
„Dobro večer, smijem?“ Malo smo se trapavo ispričavali 
jedan drugom, da to baš ne radimo,  često, ali da nam se 
desilo i nije bilo bog zna što osim brzog susreta, u kom se 
možeš jedino nasmijati svojoj procijeni, ali radoznalost i 
dosada je možda za sad dovoljno opravdanje.  Zapravo 
smo mogli biti direktni, drski i iskreni, ta što imamo izgubiti, 
osim možda jedne noći. I bili smo, jednostavni, brbljavi, 
pomalo egzaltirani trenutkom hrabrosti i „ desilo se“. 
Zamisli : normalan je i prirodan,  ima lijepe ruke i oči, 
voli sličnu glazbu, senzibilan i osjetljiv ….. 
ravno bingu na lottu. Pa što bude, i ovo je više od večernje 
kontemplacije uz nesscaffe, na svijetla na vodi gradskog jezera.
 
                I onda, ma zamisli, igra postaje zanimljiva, 
bez ijedne direktno izrečene pažnje ili naznake flerta, 
desio se prostor između, koji vibrira ( nemoguće ) želju. 
Kako, zašto i jedno jednostavno pitanje: Što bi mi htjeli? 
Malo se ljubiti, možda? Hmmm ……. 
Možda ipak ne bi trebali, možda je to presmjelo, ma hajde 
da probamo kao klinci u parku, kao da isprobavamo 
novo iskustvo, kao, uvijek možemo stati, sve je pod 
kontrolom, uostalom ništa ne značimo jedno drugom u našoj 
krupnoj slici svijeta, to je samo igra. Uostalom, kad ćemo 
ponovo sresti nekog tko se hoće igrati u ovim godinama, 
a i obećali smo si tek možda jednu noć na početku, 
pogledima koji su oprezno izviđali slabe točke karaktera 
jedno drugog … zašto ne probati?  
I ruke oprezno kreću prema licu, tek da ga dotaknu, 
da se upoznaju sa puti, da se pročitaju 
oči, fino, dodir je  mek, ruka je  čista u svom plesu, 
od čela po obrazu do brade, oči su prisutne, sretne 
i predane, tek kratki poljubac ovlaš, samo istraživanje 
kako nam se dopada …  alarm …. On zna ono što drugi 
ne znaju, čekati ili se malo pribojava kao ja, tek jedan 
spori usputni dodir bila, boji se, drhti, ….. pribojava se, 
igra postaje dopadljiva, okus usana je predobar, 
način na koji dira je tako poznat, put nam je slična, 
čedan je još uvijek, prekrasno, Moonlight sonata 
i Beethoven -Fur elise ………..
 
                 Zorilo je dok smo slušajući stvarali nove partiture 
prstima i očima, još uvijek misleći da će to biti samo jedna 
Bijela noć, zbunjeni klinci, koji ne mogu otići ni ostati, 
jer su se samo  malo ljubili i ništa više, jer ništa ozbiljnije 
nije  nam ni palo na pamet, kao šesnaestogodišnjaci … 
oko pet sat … Što sad?  Da li je to bila samo jedna Bijela noć?


 
krajolici @ 14:46 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare


/Tamna strana Mjeseca 
gdje ništa nije takvo kakvo izgleda /
 
 



Sve pećine svijeta će neprimjetno i podatno
pomaknuti stijene u stranu pred
tvojim mekim delikatnim koracima u prilaženju.
Hladni mokri zidovi će te zavoditi
ukradenim plavim mjesečevim svjetlom,
podzemna ledena jezerca će u toplom narančastom odsjaju
postati tropske tople vode,
stalaktiti čarobna nebeska arhitektura,
a tvrdo uglačano kamenje hladna maternica,
koja hladi vrelu glavu ,punu očekivanja.
 
Blažene u svom zahvalnom čuđenju,
gledajući te, zavest će samu sebe,
odsjajivajući ti sve ono što se nisi ni usudio sanjati.
A kad prvi put tvoja dječačka radoznalost posusta
od istraživanja tog nadrealno primamljivog krajolika
i puna povjerenja se spusti u san na mokri kamen,
ukradeno mjesečevo svijetlo će postajati sve bljeđe,
biti će ga sve manje,
a ti ćeš zatečen promjenom
ostati nepokretan od zgranutosti,
bez mogućnosti da odeš.
 
Ti si ipak samo usamljeni dječak
koji traži svoju veliku plavu nebesku majku – Lunu, 
vilenjak koji se hoće igrati sa vilama i nimfama
u toplim mediteranskim šumama borova i čempresa
i Pjesnik zaljubljen u Ljepotu, koja umire
u teško promjenjivim agregatnim stanjima vode i kamena.
               
 Podzemne pećine najzavodljivije i najmračnije
od svih boginja Lilit su samo za tvoje sanjanje,
iskušenje ratnika i magova u uzdizanju
 koji su davno poklonili Dušu Bogu, a srce Damama
i slatki zalogaj, užitak ili propast nemuštih, grubih ili Posrnulih.
 
Tvoja duša je preplaha i prenježna
da podnese toliku želju i traženje,
tvoje astralno tkivo raspršeno da zacijeli ugriz zubi pohote
kao odgovor na tvoje neprianjanje
i trag oštrih kandži mračnih strasti
kao odgovor na tvoju razigranost 
koja ne traži ni početak ni kraj,
već samo sporadično odlaženje i dolaženje.

Dugo nećeš primjetni da si izgubljen 
u nepokretnom postojanju
njoj ne više tako interesantnog posjeda,
a staze ne uvijek ugodnih snova će ti jedine ostati. 








krajolici @ 00:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, srpanj 4, 2008





Skrivam te u crnoj rupi vremena,
i ne prepoznajem ni jedan tvoj trag ovdje
u ovom vedrom praznom svemiru.
Činim li te uznemirenim što tražim od tebe
da skineš svoju kožu navike,
da se ogoliš i baciš ostatke
pod noge svoje mirne svjesnosti ?
 
Život je malo okusio tvoju krv,
teško mi je dopustiti da te ispije do kraja,
potežem noktima rez preko tvog lijepog lica,
kvarim dojam tvojih zanesenih privida,
budim te u času prije nego poteče
sjećanje promašenih očekivanja. 
Tvoje oči postaju akvarel,
od previše gledanja gube smisao,
nestaju u razlivenoj panorami
razrijeđenih boja sentimentalnog trebanja.
 
Da li da ti uzmem tijelo
i u piku praska groma
ga pretvorim u zvijezdu padalicu
koja se prosipa u beskraj
onkraj tvog doživljaja.
Malo mi je dosadno,
ne hraniš me titrajima kao ni
svoje leptire nježnosti, nektarom.
Ukrast' ću tvoje snove u svitanju
i otrčati u novi dan samo slatko umorna.
 
Ti si za sad samo slikar amater,
koji  umire sa kistom u rukama
i začuđenim izrazom na licu,
kad ga zabljesne ovjekovječeno savršenstvo.
Znam ...  samo sam ti ljubavnica ...
prijateljica koja te grli svojim mjesečevim rukama ...
Moje srce je nešto što tvoje oči ne trebaju vidjeti.
 
Ponirem u tebe napeta, nemirna i nemoćna
da ti šapnem tajnu sanjanja,
ne čuješ me, jer ti ne voliš …
Zaljubljen si samo u zrcala svojih iluzija.

Još uvijek mogu letjeti na struji vjetra
ne mičući krila kao aja
i poletjet ću više od tvojih iluzija
da mogu uživati u pogledu na njihovu panoramu.


krajolici @ 22:48 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare








Dodiruje nas rijeka nabujala ...
u vječnom toku između dvije obale : Tvoje i Moje…
Spaja nas voda sretanja ...
 
U njoj plove tvoje plave otvorene oči
i moji radoznali povremeni pogledi
u vječnom krugu traženja i mamljenja.
Ispod nje je tvoje i moje odmorište
u zelenim algama skriveno.
 
Njome teku naši spojeni dlanovi,
u preobilju željene i nuđene nježnosti
da stane u tek kap zajedničkog vremena.
 
Njome plovi tvoja čudnovata put,
preosjetljiva za dodire i lake struje jagodica.
Otoci su joj moje grudi u mirnom napetom iščekivanju....
vabeći ti oči da se tek na kratko odmore na njima,
a ponekad zvonke sa radosnim osmijehom od tvog dodira.
 
Postajem topla voda prihvaćanja ....
kad spuštaš se među njene obale nježan i žedan
kao jelen koji dolazi na pojilo,
osjećajući zvukove šume iza sebe,
a tako posvećen vodi istovremeno.
Uranjajući prepoznaješ njene virove.
tečem odnoseći nas u čistu radost Života.


krajolici @ 01:19 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 3, 2008










Prepiši me na recept na zelenom papirusu
kao eliksir vjere i ufanja.
Prepiši me na recept na ljubičastom lišću
kao opijat radosti i smijeha.
Prepiši me na recept na bakrenoj puti
kao zalog vječne mladosti.
 
Pit ću te kao eliksir vjere i ufanja
propisanog vjekovnim receptom sa zelenog papirusa.
Kušat ću te kao opijat radosti i smijeha
koji isparava sa promjenjivih oblika vlažnog ljubičastog lišća.
Mirisat ću te kao zalog vječne mladosti
 u treperavom plavičastom eteričnom svijetlu bakrene puti.
 
Neću se zaljubiti u tvoje nepostojanje,
u dinamične slike na zidovima kina duše,
u zanose koji mi se vraćaju da me zavedu
u ushićenim jutrima zasićenim tobom,
u vještinu ugađanja kojom plaćamo
ono što se ne može kupiti trgovanjem.
 
Samo ću ostati stajati na vjetrometini vrha planine
puštajući oblake da plove poda mnom,
gledajući te na drugom vrhu samog i ponosnog,
ne podliježući iskušenju da se spustiš u dolinu
i sa mnom napraviš kuću u zavjetrini,
braneći nas od divljih zvijeri i slobode.
krajolici @ 10:43 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 2, 2008





Detail of Peter Paul Rubens & Jan Brueghel the Elder's The Return from War: Mars Disarmed by Venus (about 1610 - 1612). 


Prvo sam vidjela oči
sivoplave, velike, duboke, brze i vrebajući …
sa sitnim borama smijeha,
pa nos, orlovski kljun,
usta tek malo putena,
pa ruke dugih tek malo čvornatih prstiju,
sa dugim noktima lijepo oblikovanim,
pa skočne zglobove vitke
kao u dugoprugaša u atletici
kao u jelena i srndaća,
i zaokružila pogled sa puti
tamnom i glatkom,
kao živim orisom vitkog tijela
u opuštenom gardu mačke,
koja može svaki čas skočiti.
 
Onda su te oči skrenule pogled
prema meni i zastale
ili su stajala dok sam te gledala
ne primjećujući ih tako bitnim
kao ugodnu panoramu ispred vode,
to neću nikad znati.
Ponekad se istovremenost ne doživljava.
 
Prošao je taj pogled kroz mene,
lako i meko, bez potrebe za zavođenjem,
samo privučen nečim tebi zamamnim,
u i oko mene.
Stvara se lagana elektro magnetska oluja
između dva spojena i skrenuta pogleda
kao očigledno dopadanje …
 
Ne razlikujem tebe od sebe
i nestajem što dublje dišem
u to elektro magnetsko polje između,
koje postaje moćnije od moje odluke
sa ostanem samo sjediti i čekati.

Dok  me kovitlac mirno privlači
u središte oluje bez dvojbi i sumnje
svi nepotrebni obziri padaju  
pred očiglednim obostranim
prirodnim privlačenjem.
 
Zaboravljam se namjerno,
rastačem se u viru bez misli,
ostavljajući samo struji
da izbaci na površinu
nevidljivo o meni i o tebi.
 
Samo razigravam poništenje tvoga i svog Ega
zaboravljenog  namjerno u kovitlacu
kao nestašna Boginja,
koja se konačno hrani nektarom titraja.
 
Prolazimo kroz magnetičnu oluju
slabo svjesni sebe i posljedica,
anestezirani samo pogledima koji se ne odvajaju.
Prve rečenice su glupe i smiješne kao uvijek
u takvim predstavama Života,
jer su samo način da se ispuše
višak zraka iz mijeha tenzije privlačenja. 






ARES Y AFRODITA: Fresco Pompeyano (Siglo I d C.)
krajolici @ 01:24 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 1, 2008


/ Mjesec na Algolu /
 
 
Misliš li da ljubav cvijeta u srcu sanja i sumnje?
Misliš li da zadovoljstvo traje u sivim ložnicama,
koje farba naša mašta bojama sjećanja?
Ne zovi laži istinama, makar ti spašavale goli život,
jer ne spašavaju ništa do li fizičko postojanje.
 
Čega se bojiš?
Smrti iluzija.
Ma, one su odavno mrtve i ti si odavno mrtav.
Sav tvoj šarm proizlazi iz toga
što ti odavno do ničeg više nije stalo,
što nemaš što izgubiti.
 
Ti si mrtav čovjek
koji hoda po stazi života,
pokušavajući živjeti časno,
ali čast života je viteška, krvava, lijepa i stvarna,
a čast smrti suha i mrtva etika,
nikom draga i razumljiva,
pa ni onima koji je podražavaju.
Prokletstvo, prokleo si se
ogledalom vlastite nepažnje i kukavičluka.
 
Misliš li da će Meduza ikada ispustiti
slatki plijen tvoga Mjeseca,
ako ga ne istrgneš iz njenog smrtnog zagrljaja,
pa znaš da Mjesec uvijek naraste do uštapa
i isprazno se do mlađaka.
On može sve preživjeti.  
krajolici @ 12:13 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare