Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog - srpanj 2010
srijeda, srpanj 28, 2010


 





krajolici @ 15:22 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 12, 2010
 

 



 

Usvojeni nesvjesni oblici ponašanja

 

Fizičko  i astralno tijelo  čovjeka trpi tlačenje i deformira se krivim načinom života, što god to značilo, u odnosu na unutarnje više biće. U njima ostaju zapisani svi oblici primljenih utjecaja i deformiraju se zbog loše prilagodbe na trajno neugodna stanja života, jer reagiraju, a ne uče iz danih karmičkih sitacija i ne trasformiraju determirane okolnosti u svoju  unutarnju snagu, već se ubijaju iznutra, da bi preživjeli izvana i time još više produbljuju i produžuju svoja stanja, ne naučivši iz njih ništa, sa sigurnim obećanjem popravnog ispita o tome istom, kao djeca koja sjede dureći se nad domaćom zadaćom, a mogla su je napisati za 15 minuta i već se igrati dva sat...

Kad ti obrasci traju, onda više ni kada im se dogode poželjne sitacije i  ispune želje ne mogu reagirati iznutra, nego iz svog uobičalnog načina, a najinteresantnije je da reagiraju na sličan način kao njihovi karmički neprijatelji, jer dugotrajo neprijateljstvo ima interesantnu  nuspojavu:  puno suptilniji oblik preuzimanja karaktera i načina ragiranja druge strane, nego najugodnije prijateljstvo, jer u prijateljstvu se potiče osobnost, a u neprijateljstvu poništava, pa se u ime gerilskog rata preuzimaju maskirni oblici, za preživljavanje,  koji poslije grade karakter. 

Uobičajno je da nagrade i ugodna iznenađenja stignu prekasno, jer više niša ne može učiniti za mrtvaca, koji je samo preživio rat, fizički , ali je iznutra umro. Emotivni obrasci direktno mjenjaju ljudsko tijelo, da bi ovisno o vitalnosti istog, nakon nekog vremena počeli proizvoditi i fizičke bolesti. Jedno od boljih  istraživanja o tome je opisano u knjizi,  čak i za skeptike: EMOCIONALNI IQ, a o oblicima oklopa koje stvara dugo prisilno ponašanje sa posljedicama  u formiranju karaktera, poremećaja psihe i ljudske seksualnosti,   najbolje je objasnio W. Reich, i njegovi učenici....

Ova tema je toliko široka i sofisticirana, da zahtjeva nekoliko tomova knjiga, ili samo trenutak osvješćivanja vlastitih obrazaca i nako toga slijedi mukotrpan,  ali vrijedan put vraćana sebi...usprkos svim okolnostima. I nisu potrebne nikakve knjige i tumačenja samo malo priprodne mjere i srca  iz kojih  izrasta mudrost...

krajolici @ 13:25 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 7, 2010
 
       
 
 
/ Ravnoteža žene /
 
Venera :

Majko, ja ne postojim, ako nisam voljena, ako me ne uzdižu zbog moje ljepote, nesretna sam.
 
Mjesec :

Kćeri, tvoja ljepota je sjajna i kad se ne sidri u središtu njihove pažnje, kad te njihove oči ne gledaju, kad sama šećeš praznim poljima i ljudsko oko ti se ne divi, no trava mirno prima tvoje lake korake, vjetar ti usput prođe kroz kosu, a oblaci plove kao i uvijek, nekom samo sebi znanom putanjom. Sve bi to postojalo i da tebe nema, ne laskaj svojoj ljepoti, ali ne bi bilo tako potpuno, bez tebe, ne podcjenjuj svoje biće.
 
 
Komentar:
 
I.

Unutarnji sukob svake žene je između njenog mladenačkog principa /Venere/ i zrelog / Mjeseca /. Mogli bi osnovnim elementima ženstvenosti dodati još neke boginje i dobiti vrlo sofisticirani uvid u kompleksnost ženske psihe : Atena, Psiha, Dijana, Ceres, Hera.
Time dobivamo finije manifestacije dva osnovna početna principa.Venera koja se manifestira kao zaljubljiva, lijepa krhka djevojka / Psiha/ ili kao samosvjesna zaštitnica životinja i nevinih / Dijana/ ili mudri i strogi znalac / Atena /. Mjesec koji se manifestira kao supruga i majka /Hera/ ili hraniteljica / Ceres/.
 
Ženska psiha se vrlo fino razlaže na te nijanse, i ako ih žena svjesna, kad je koja i koliko dominantna, postiže finu unutarnju ravnotežu, a time i ravnotežu odnosa, jer je to posao ženskog principa u svemiru. To, kao majka ili nositeljica tog principa prenosi na sinove i kćeri, nebitno da li je to biološka, psihička ili duhovna veza i stvara drugačiji svijet budućnosti, gdje ćemo sve više vidjeti jedinke, koje nose u sebi uravnotežene muške i ženske principe, ne bi li odnosi bili stvarniji, sretniji i sa više razumijevanja.
 
 
 
II.
 
Civilizacijski su prošla vremena patrijarhata, kad su odvojeni principi u međudjelovanju pokretali stvarnost, a nismo u primitivnom matrijarhatu, u kome je bilo dovoljan prirodni vladajući ženski princip rasta, uz mušku iskru stvaranja. Ulazimo u doba, kad bi svaka jedinka bez obzira na fizički spol, morala suvereno nositi ravnotežu u sebi, a da bi se to desilo mora se početi od uravnoteživanja svog fizičkog spola, što je prirodnije i lakše uravnotežiti,
ili ćemo uskoro imati veću Gay zajednicu od hetero, kao rezultat zatvaranja spolnosti u geto lažnog razumijevanja osoba istog spola i sve više mode i lošeg neodgovornog marketinga tzv. alternativnih i underground zajednica, da to pojedinca čini posebnim i drugačijim.
 



 
krajolici @ 17:39 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, srpanj 3, 2010
 

Zasvijetle zvjezdice u očima … kad prepoznamo djelić sebe u nečijim mislima i riječima, vidimo ispisanu crtu svog životnog puta na nečijem dlanu.
 
Prepoznavanje čarobno djeluje na naš um. Opija, zanosi i zaluđuje … Zauvijek bi ostali u toj čarobnoj čahuri gdje vri živi život u slici, riječi i dodiru, tražeći dijelove svojih paralelnih svjetova, tragajući za onim što smo možda mogli postati … tragajući za onim što smo time izgubili.
 
A stojimo cijelo vrijeme pred vlastitom slikom u ogledalu, diveći se i mrzeći same sebe. Zaljubljujemo se u najluđe, najstrasnije,u same nas u nečijem bivanju.
 
Pružamo si ruke kao pred ogledalom, dodirujemo se, znajući da se ne možemo dotaknuti. Dodir stakla je hladan i oslobađa iluzija o samoći.
 
Ono ne daje što smo od njega očekivali, ali daje uvijek ono što smo projicirali. Ono šuti našom tišinom i smije se našim smijehom. Ono nas iznenađuje našim dosjetkama, ono govori samo riječima iz naših usta. Mi druge riječi ionako ne možemo čuti. Ono nam ne može dati, ništa dublje i ništa pliće od samih nas.
 
Kad kažeš 'cvijet' ja pomislim na orijentalni ljiljan u rano ljetno jutro kako u nevinosti rastvara zadovoljstvo i slatki grijeh,kroz omamljujući miris obećanja dana. Sve vrijeme je pred nama za sreću.
 
Polako se izoštrava slika pada polako veo mojih želja. Oprosti... Zaista nisam čula kad si rekao da je posljednje zimska ruža umrla pod prvim pahuljama snijega,a da nitko nije primijetio. Bilo je hladno i nekako tužno… nisam te čula. Nisam ni mogla.
 
Tek tada kada se uhvatim za ruke svoje sjene iza glatke srebrne plohe,znat ću tko si i kad te nitko neće znati, čut ću ti dah i kad te nitko neće čuti.
 
Ali sjene su smutljive i lažne, a ja tako rijetko stanem jasna i čista i pogledam u tebe svojim očima, ne bi li u tvom pogledu vidjela tebe,a ne svoju tugu ili radost.
 
Teško je voljeti čisto, znaš li? A pjesnici još teže, jer su njihovi velovi raskošniji i bujniji nego bilo čiji drugi.



krajolici @ 13:28 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare