Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog - rujan 2009
ponedjeljak, rujan 28, 2009
 



Michael Bridges – Surrealistic Artist and Painter
 :Piano Player


Svirajući četveroručno 
rukama srca na klaviru duše
usklađujem želje i htijenja za tobom.
Malo sentimentalno k'o sve žene 
- oslobađam te
lanaca vjernosti tijela 
dragi moj predani ljubavniče.
Vrlo srdačno i radosno k'o svi muškarci
prihvaćam te kao starog odanog prijatelja.

Odvezujući se od privremenosti  želje
zavezujemo se nevidljivim udicama povjerenja.


 A Dream of Water





 
Naša istina se nikada nije bojala 
- iluzija bolnog razvezivanja.
Snovi su nam bili kratki i žestoki 
- da ne bi raspršili privide, 
vjera istinita 
i želja okupana u punokrvnom spajanju  života,
rastanak podmukao mučan 
i pun neizgovorene tišine.
Oslobodili su nas nepovjerenja i sumnje 
- u postojanje
skrivenih niti smisla vezanja 
i stvarnog dopadanja duša i tijela.
 
Već predugo znamo da ne možemo živjeti od ljubavi,
ni od umjetnosti, ni od ljepote, ni po svom …
Ali ... nekima je uspjelo živjeti za njih
pa su mogli čak  preživjeti i oživjeti s njima i od njih.
Zašto i me ne bi probali?

Creation






 
krajolici @ 12:00 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, rujan 25, 2009


Hvala





Poezija me je uvijek oslobađala i istovremeno ostavljala čisti plemeniti trag iza svakog doživljaja ili događaja života, ali igre na sreću me nisu nikad voljele,a još manje sretni slučajni izbori, pa me je ovaj izbor za blog dana, zatekao više zbunjenu i skeptičnu, nego radosnu ; „ Hajde da vidim što će iz tog ispasti?“.
 
Međutim tijek glasanja, a još više komentari ostavljeni na blogu su mi bili neočekivano ugodno i lijepo iznenađenje. Čini mi se da me ni u ovim ozbiljnim godinama nije napustio ponos i taština. J
 
Moj mali blogerski krug koji se međusobno čita i ponekad komentira je vrlo suzdržan i nema velikih drama i kriminalističkih istraga o krađi ili slično, srećom. J Ali zato dijelimo sličan senzibilitet i razumijevanje onoga o čemu i kako se piše. Lijepa posljedica ovog izbora je zasigurno da ću od sada čitati i pratiti više blogova, jer sam otkrila da krug sličnih i nije tako uzak, koliko mi je moj zahtjevni radni ritam dozvoljavao da do sada čitam.
 
Hvala svima koji su posjetili ovaj blog i sa sobom ponijeli dio atmosfere, time ste meni moju poeziju učinili još bližom i smislenijom i hvala, naravno, za ovih “24 sata slave“.
 
Ribe se vole dijeliti sa drugima i jedino tako osjećaju sebe, kad su dio svega ( kako skromnoJ ). Ovu izjave u ovom post bolje pokazuje jedna moja stara astrološka pjesma o Ribama.  
 
 
Bespomoćnost Riba
 



 
Svijet koje umire i rađa se u pravodi Riba
nedjeljivi je titraj stvarnosti postojanja.
Zato su Ribe nijeme jer ne mogu
isplesti ni jednu nit postojanja iz cjeline
i mogu biti samo nijemi svjedoci
spiralnog kruženja rađanja i umiranja.
Njihova molitva je samo tihi vapaj
za dobrotom ( svjesnosti ) duše onih
koji vide samo dio Lica Gospodina.
One ne nose osti svoga boga Neptuna,
ne tuku se sa demonima zavođenja parcijalnih uvida
ne mogu odgovorno i hrabro kao Lavovi
povesti bitku protiv zlih sila postojanja,
jer ih vide potrebnim upozorenjem za rast dobrih,
ali čini se da se dobro u trenutku sebične slabosti
ponekad obruši u dublji ambis od zla samog.
 
Otkrij im veličinu vlastite vode u kojoj plivaju,
koja u snazi mirnog svjedočenja
vidi smisao vlastitog usuda
da samo gledanjem preobražavaju više i dublje
od svih izgovorenih riječi i junačkih dijela, Gospodine.
Dopusti im milostivo kao najstarijoj i najmlađoj djeci
 da ih molitve pomire sa gubitkom svake taštine
da nikada neće vidjeti svoje pobjede
u slavljeničkom mimohodu svijeta ovjenčane lovorikama.
Da tek će biti svjedoci intimnih titraja
duša Tebi približenih,
samo njima, do suza ganuća prepoznatljivim,
u usamljeničkim monaškim ćelijama,
u neizgovorenim molitvama stapanja sa Tobom. 




krajolici @ 01:32 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 23, 2009






Poezija je tek nježni pokrov ispod snage srca i iznad mijene trgovanja u trebanju svijeta, rekao bi moj astrološki mjesec u djevici. Činit će se drastična izjava za nekog tko je čitao ovaj blog do sad, ali bojim se da je poezija u mojoj duši opstala upravo zbog toga što je uspijevala letjeti u uskom koridoru između.
Sada dok plovim po kamenom moru saturna koji mi tlači mjesec konjukcijom, zaustavljana trenjem kamenja i lošeg raspoloženja uslijed konstantnog preispitivanja smisla koje proizvodi sivo nepovjerenje i udarana uranovim munjama po suncu koje proizvodi takvo nestrpljenje i nagonsku mentalnu potrebu da potrga i uništi sve što trenutno nema smisla da se moj mentalni sklop ozbiljno pita nekoliko puta dnevno da li da mazohistički tlapi po mjesecu, odnosno po emocijama ili da sadistički razori sve i ode po suncu i razumu. Ta igra druge i treće čakre je nadasve dijabolična i psihodelična i ne treba je pustiti da se razbukti u histerični vatromet koji bi mogao završiti kao kronična depresija ( mjesec) ili fanatična samoća samodovoljnosti (sunce ) i zato malo poezije koja se izljeva iz srca ne bi li pomirila nebo i zemlju i harmonizirala rad lifta koji se uporno zaustavlja između drugog i trećeg kata.
 
 


Jeka mojih riječi se razdvaja od titraja
u pomućenoj akustici tvog uha,
ostane ružni eho na vratima između mene i tebe.
 
Tvoje riječi se kao tupo neumitno svrdlo
uvrte u moju utrobu dižući mučninu,
koja u grlu zalaje kao reska replika na tvoju misao.
 
Ogradiš se kamenim zidom za tren
i ostaneš nijem i gorak iza njega,
a iz tebe izađe hladna uvrijeđena rečenica.
 
Bijes u meni se digne kao olujni oblak,
koji se sprema ispusti blatnu kiši
i grom da razori tvoje hladne zidove - sada.
 
A srce mi se stisne od sebe sama,
zaveže ruke i noge da ne odu bez moje volje
i stegne grlo da se ne glasa.
 
Zarobljena sobom gledan u tvoje oči,
koje ne mogu pobjeći od tebe
i izreći grlom nešto drago i toplo.
 
Dva zarobljena tijela u ledu, živih pogleda
se brane od vlastitih demona, voleći se očima.
Molim te, ne daj im da umru u ledu.
 
Pusti prvi iskreni krik iz grla,
oslobodi zrak iz bubnja koji stvara tvoj trbuh,
moja ruka, koliko god nervozno krenula
dok stigne do tebe, jedino te može pomilovati.





krajolici @ 20:55 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
subota, rujan 19, 2009





U svjetlu sivih voda jesenjih,
pod ugašenom koprenom ispod nebu,
bude se nevine životinje u nama.  
 
Stres i nemir zaboravljenih snova
pretvara se u slobodni osmjeh
očišćen od smisla i motiva.
 
Uranjam u dosad skriveni ulaz
mjehura od sapunice pastelnih boja
koje tvoja duša čuva za moja nova buđenja. 
 
U tim dverima izvan prostora i vremena,
moje oči postaju
intenzivno koncentrirani jasni smaragdi,
koji osjete početak misli iza čela
i udišu želju kroz tijelo do tjemena.
 
A tvoje oči se razlijevaju u široko mirno nebo
dok se iz odaje munja i gromova
bez glasa slobađaju nevidljive sulice
u tek rođene sjene misli bez oblika.
 
Pletu se meko podavajuće i prodiruće
iz očiju koje se ne promatraju pogledom,
već ticalima osjeta,
samo bivanjem u istom prostoru i vremenu.
 
U meni si dahom i uzdahom,
u tebi sam glasom i titrajem,
sama na žalu kraj čiste vode
obuzeta tobom i slobodna od svoje slobode.
 
Naša tijela –
šareni svjetlosni lampioni
okačena o nevidljive kuke neba
uronjena u neslobodu svog slobodnog izbora
pretvaraju ulaz u ulaženje,
otvor u govorenje,
dodir u kretanje,
moj dah u tvoj dah,
i tvoj dah u moj dah
 - ne dotičući se.
krajolici @ 12:47 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, rujan 11, 2009




Kako se sa radošću i malo sjetnog osmjehom 
ne sjetiti tog pogleda dok skidaš očale, 
podižući pogled sa knjige, 
dok ti se proširuju zjenice, bljesne iskra 
„ A, tu si ……..“ u očima, 
malo zamućenog vidnog polja za vizualno,
 ali zato jasnije i čistije viđenja i ćutanje
 tvoga i moga ispitivanja :
„Da li je sve u redu? 
Kakve je volje? Kako se osjeća?
Raduje li mi se ? Kako me vidi?“
I sva ta pitanja postaju jedna mala kratka rečenica :
„ Hej, tu sam …. „
I onda pažljivo osluškivanje boja glasa, 
tek provjera da li smo dobro vidjeli u očima,
kojih boja je voda vala od mojih do tvojih,
i od tvojih do mojih očiju.
 
Ma, volim te još i sad zbog tog pogleda…….
Ta mala nesigurna pitanja su me naučila,
da nikad ništa nije sigurno,
i da je ljepota ljubavi u njenom
vječnom započinjanju…………..
i zaboravljanju nezaboravnih trenutaka ljepote……..
da bi se mogli ponoviti drugačiji…………..

Oči mačka na feelix-inom postu su me sjetile jedne moje stare pjesme
krajolici @ 14:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, rujan 8, 2009




Poznam sjaj augustovskog sunca u zenitu
gledanog sa Markovog trga,
i znam prvu radoznalu zraku sunca
koja uđe kroz prozor u rano ljetno jutro,
mirni pospani grad,
koji su napustili svi
koji se trgaju sa lanca urbanog života,
da bi ga živjeli još urbanije,
u košnicama auto-putova,
pretrpanih morskih destinacija,
i civiliziranih gradskih plaža.
 
Zagreb, kako si pitom i drag ljeti,
po tebi hodaju dobri duhovi tvojih predaka,
ulice i kuće ti dišu mir i svjetlost sunca,
kupaš se raskošno pod punim mjesecom.
Postaješ velika, usnula, topla ruka,
koja se meko giba pod stopalima
onih koji u tebi ostaju.
 
U jesen te probudi
stotine glasova i automobilskih sirena.
Okupatori su stigli,
zauzeti, oteti svoje mjesto
pod olovnim kišnim nebom
u betonskoj šumi mogućnosti i moći.
 
A stare fasade u donjem i gornjem gradu,
malo posive i povuku se u sebi,
ne bi li ostale neprimijećene
pred najezdom barbara.

krajolici @ 09:38 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, rujan 5, 2009



Sve me tjera da odrastem, da prihvatim.
Brzo, neuhvatljivo me proždire promjena … prebrzo.
U šaci još grčevito držim klikere i lopaticu iz pješčanika
… ponekad u smiraj uragana osjetim u njoj grč,
on čuva samo spomene na bisere svijeta, kad je bio mlad.
 
Godine ništa ne pitaju o unutrašnjem toku vremena,
jednostavno prelijeću horizont ljudskih želja.
Brzina tutnji nesnosnom varljivom bukom
moranja svakodnevnog života
i smrtnom tišinom praznog perona
na koji vlak prema domu smiraja duše i ljubavi u srcu
nikad neće stići.
 
Stupam sa onima koji su već odavno pristali
na ovu predstavu zvanu: polagano umiranje,
u sletu za mrtvog diktatora,
zvanog očuvanje forme moći i prežvakanih ideala.
Slet u čast lažnih sinova bogova,
koji se rodiše pod šupljim nebom
u ime moći i bogatstva njihovih predaka.
 
Svijet napada svaku nevinost i čistoću
koja pokušava preživjeti u korovu samoniklih divljakuša.
Nikada se više nije čula riječ humanost
i nikad je manje nije bilo,
čak i pred vratima crkve poslije mise.
Očito se pokušava bar vriskom kupiti
još malo vremena za spas ljudskog u čovjeku.
Ali doskočiše i tome :
pretvoriše je u formalne neprofitabilne udruge
ovisne o institucija moći,
gdje bešćutni bogati kupuju mjesto u raju
pri tom perući prihod od prevelikog poreza.
Kako prikladno.
 
Sve prolazi, slane kapi ganuća ili tuge
na čovjekovim obrazima već davno su osušene.
U daljini se tražim u sivim oblacima
koji navještavaju oluju, munje i gromove.
Nek' razore bar tu nepostojeću tišinu vakuuma,
nek' prasne staklo zarobljene čovječnosti
i pomete sve uređene, administrirane forme
u koje se spremaju ljudska prava i život.
 
Odrastam, pristajem na mimikriju.
Očaj u nemoći da išta promijenim
u putanji vlaka koji suludom brzinom
juri u provaliju ljudskog ništa.
Slom otpora.
Stisnute vilice cijede lažne pomirene rečenice.
Ruke što su do jučer šivale
mitrilna odijela za vilenjake odrpance,
hranile lovorom naselja patuljaka u vrtu,
milovale bilo svijeta da ostane u mirnom otkucaju,
danas zavezane teškim lancima lažne volje
izazvane strahom od egzistencije i osobnosti,
nedostatkom svake mašte, osim prezentirane
u brižljivo zapakiranom marketingu bezumnog trošenja,
opetuju uvijek isti pokret
korisnog održanja mrtvog „života“
koji  satrurnovom hladnom proždrljivom gladi
jede vlastitu djecu.
 
Gomila vapi:  Stigle su nove duše na prodaju!
Uredne, su barkodovima administrirane za knjigovodstvo,
igraju se u lažno veselo dizajniranim igraonicama za djecu
u velikim šoping centrima.
Zar nisu slatki?
Tako dobro trenirani našom vlastitom prazninom
za razmaženo trošenje i lako ucjenjivi strahom i pohlepom.  
Ili ih mijenjamo za nešto: mekša koljenja…  
bešćutniji i hladniji um … efikasne i bistre misli …
već za nešto što se može dobro prodati
za malo praznih trenutaka mira i tišine
tek za čas crnog ništa, ne bi li stroj psihe
bar na sekundu ušao u prazni hod zvan odmor i pauza.
 
 
*************************
 
Pristajem li na živo groblje sebe?
Može li tren čiste želje promijeniti sudbinu?
Prije predaje otvaram zadnja zatvorena vrata nijeme molitve…
Oslobađa se silina olujnog otpora,
rasprskavaju se teški lanci prilagođavanja …
„ Ja nisam od vas, na vaš način ne pristajem!“
 
Bez zgrčenih pesti zaštićena svojom čistom voljom
ostajem u mekoj nutrini vlastitih čula,
i pretvaram svijet oko sebe, koji to već i onako jest
u niz pokretnih slika, zvukova i mirisa
a sebe mimikriram u istu takvu blijedu priliku,
u matrixu života na Zemlji.
 
 
********************
 
 
Svi demoni mog straha od
ne-prihvaćanja,
ne-uklopljenosti,
ne-efikasnosti,
ne-prilagodljivosti….
digoše uzbunu u svim funkcijama zemaljskog postojanja.
Moje tijelo više ne podnosi svoju prirodu,
naviklo je na ublaženi, pomalo zatrovani unos
hranjivih tvari na svim razinama.
Psiha se buni na prvu direktno izgovorenu istinu,
duša se boji usamljenosti,
a srce zastaje nijemo zaprepašteno
propadanjem revolucije duha
na prvim slabostima primitivnog ega.
 
Kuda sa sobom takvim,
na pola čovjekom, na pola androidom?
 
 
**************************************
 
 
Bivanje u petljama predaje i pobune
kroz trenutke zanosa i propadanja,
sve češće se sidri mir u mirnom otkucaju srca,
a sve rjeđe panika od nepostojanja u prividu.
Plava pilula duha postaje mi sve manji teret,
i nosim sve manje čežnje za prividnom ljepotom
kupljenom za šaku slabosti duše
i dragocjenog vremena hoda u ovom tijelu.
 
Čak i demoni sućutnog, nesebičnog djelovanja,
najvarljivije slabosti duše me već rjeđe posjećuju,
jer sam iz tog animiranog filma toliko puta gledanog,
ipak naučila,
da iza njih dolaze demoni bijesa i razočaranja
u svijet, sebe i Boga ….
 
 
***************************
 
 
Hod na ivici atmosfere, gdje je zrak rijedak
primamljiv je i sladak, sa mrvom okusa gorkog đumbira,
privlačni koktel istine i laži, kreacije i pasivnosti,
mira i nemira, udaha i ronjenja ….
i tek jedna kratka stanica vlaka koji vodi do Boga i Istine.
Divno dovoljno daleko od matrixa
da se u njega ne poželiš vratiti
i dovoljno daleko do Boga
da ti je taj put do Njega još uvijek dječja avantura.
 
 


krajolici @ 14:40 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare