Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog - rujan 2010
utorak, rujan 28, 2010
 



 

Ogleda se Njegova svjetlost

kroz šarene vitraje moje duše

na kamenom stupu mog fizičkog postojanja.

 

I živim ponovo svoj život,

svjestan svih varki i filtera.

Na pravom mjestu i u pravom vremenu,

djelujem stopljen sa Vjerovanjem,

da činim Lijepo i Dobro.

 

Prsa su mi puna snage i hrabrosti,

premalih pluća za dah koji želim udahnuti,

pustolov na početku nepoznatog puta,

nestrpljiv da zakoračim, poletim … 

 




krajolici @ 09:47 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, rujan 25, 2010
 



 

Tebi, koji si sanjao

i plašio se vlastitih snova,

misliš da lutanja svemirom

možeš zamijeniti očima srca

koje vide i gledanjem daju.

 

Stežući zgrčenim pestima

vrijeme prividnog nepripadanja

u plutanju lakim zrakopraznim prostorom,

zaboraviš disati čak i nemuštim udasima,

pa se učini da si nakratko dodirnuo zanos

u trenu mrtvog mira između

mijenjanja oblika i trajanja daha.

 

U nadahnuću dugog ništa u nigdje

nehotično dotakneš nekog

tko se usudi biti ništa, jer je sve …

 

Stvori se srebrna putanja kretanja

u sivilu prostora bez vremena,

u kojoj noć grčevitog vraćanja

istog sna na njegov početak

prebrzo prelazi u svjetlo zore

koja obasjava obamrlost želje

i nemogućnost htijenja.

 

Zarobljene ti oči u dupljama lubanje

vide nagovještaj vjetrova skorih promjena,

ali naviknute na samoću,

slikaju preko njih vizije svjetlosti

i čulne boje budućnosti.

 

I krene veliki potop u duši,

potopi sve brane

razruši sve svjetlosne kule,

nanese mulj istine

u suhe doline ne-dodira i samoće …

 

Ali … ne naraste trava života na tvojim poljima

samo se korov obrane stvrdne u zid opore samoće.

isuši sve doline i zarobi tvoje vode

novim, čvrstim i još debljim zidovima.

 

A tvoje srce krcato

unutarnjom prtljagom transparenata

lišeno svijesti o ljubavi stajati će ispred

nepomične provalije suhog apotekarskog žalovanja.

 

Preživljavat ćeš

sa virtualnim koncentriranim sjećanjem

u beskonačnim, ispraznim lutanjima,

u kojima nema počinka

kao morski pas, osuđen na vječno plivanje

u vlastitom virtualnom moru sjena

koje samo prolaze pored tebe.

 

A ono bi tako htjelo biti nekom potrebno,

izliti se u nečiji nježni osmjeh

i prepoznati se u nečijim očima.  

 




 

krajolici @ 21:21 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 16, 2010
 



 

 

On često zuri u mene, bulji iz prikrajka ogledala ...

trodimenzionalni lik, patiniran postojanjem protoka vremena

nasuprot stolice okačene na zidu, na koju nitko neće sjesti.

 

Skinuta je bijela plahta sa praznog ogledala,

u čijoj prašini se više ništa ne ogleda.

Kako se ono piše „želja“?

Od kuda dolazi taj zov, koji te tjera da činiš?

 

Čemu čistiti suhu prašinu sa srebrne površine,

kad se u njoj više nema tko ogledati?

Ali ipak, ima netko … ne vidim ga više …

tko vidi moje poderane cipele, ukočene prste …

i nosi nevidljivu nit iza zavjese prašine

duboko sakrivenu u najsitnijim česticama srebrnog nitrata.

 

Doima se nemoguće … sada … vidjeti ga ….

 




krajolici @ 10:56 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 6, 2010
 



 

Još jedan usputni pogled na pozu u ogledalu

u čudnovatom muzeju plesa po naučenim taktovima,

opetujući iste pokrete u sve dubljem snu nerazumijevanja.

 






Stezanje mišića ošita kao pest u trbuh

budi  bol i glad za nečim ili možda nekim

i ostavku urote u raspeću klopki finih tekstura

bez pravila sintakse uvjetovanog ponašanja.

Zamišljeno stavlja na sebe lukobran obrane

od zvijezda padalica, ptica rugalica

i igranja uloga po navici.

 






krajolici @ 11:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 2, 2010
 



 

Čeznem da spoznam nespoznajno,

mir uma da pronađem, a on me vara

svijetlom i sjenom skriva se

u slobodi toka misli bez korijena.

 

Nad glavom mi kapa dijeljenja od izvora,

podmukla meka glavobolja vara me 

da je tenzija struje iza očiju

potvrda i svjedočenje postojanja.

 

Zanos dok stojim u zraci svijetlu

prodaje mi boje kao vjerovanje,

čineći od mog nadanja Don Qihota

u polju privida vjetrenjača umišljaja.

 

Uvlači mi se u svijest želja pod krinkom sudbine,

da plutam po toploj, sigurnoj  vodi ne-odluke,

ni zaroniti, ni poletjeti,

 






krajolici @ 14:23 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare