Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog
srijeda, srpanj 1, 2009






Mjesec je uvijek i pun i prazan, zar ne vidiš?
Dok ti zabrinuti pogled bludi po suhoj obali
u duši ti se razlijeva plima neispunjenja,
a kad se raduješ gledajući vanjsku bujicu,
duša ti podrhtava u suhom strahu od prolaznosti.
 
Samo su oči te koje vide jedno sada,
čak i um razlikuje više paralelnih stvarnosti,
ako ga tretiraš kao složenu blagodatnu božju datost,
a ne kao nametnutu sablju
koja gospodari rukom koja ju drži.   
 




Život je igra bezbroj staklenih perli
koje se kotrljaju u plićaku na obali
odsjajivajući zrake sunca uvijek drugačije.
Čemu onda stisnute šake sa jednim klikerom?
Već odavno te žuljaju u šaci kockice leda
u koju se pretvoriše ti klikeri.
 
Dugo i mnogo se sjećamo, doduše…
i dani su nam sve kraći u odnosu na naša sjećanja,
ali još smo jednako mladi.
Vrijeme je …. da čuješ ptice koje cvrkuću u zoru,
da vidiš oblake koji sakrivaju sunca,
da zagrliš pejzaž očima kao svoju sretnu stvarnost,
u oblaku prašine oko starog bicikla na puteljku bez cilja.
 
Nalijepi si riđu bradu i staviti slamnati šešir…
sakrit ću kosu šalom i promatrati te iza naočala...
I nitko nas, dok ne poželimo, neće moći vidjeti…
 
Znaš… prevrti se uvijek prebrzo na kraju
ova projekcija zvana život
i na snijegu ekrana ostanu titrava slova
i glazba koja ispraća publiku prema izlazu.
Može se dogoditi da požališ što nisi svjesnije sanjao
i bolje iskoristio budžet udaha i izdaha,
ne bi li više živio francusku komediju
a manje južnoameričku dramu.
 
„Ljubav u doba kolere“ je dobra jedino u kinu.
Nemoj pristati na trpljenje do samozaborava,
iz njega se rijetko porodi ljubav …
ili ćeš možda imati istrajnosti i sreće
da je ugledaš na kraju puta … 





 
krajolici @ 16:02 |Komentiraj | Komentari: 0