Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog
ponedjeljak, listopad 26, 2009




Protok vremena uplovljava već dugo
u apsurd bez luke smiraja, ali …..
Ne mogu prestati disati …
Nešto je u meni živo i buntovno …
Zvijer koja ne napušta bojno polje Života
dok u njoj ima i zadnjeg slabašnog daha.
Nešto je u meni pomireno i sigurno …
Anđeo koji ne baca Bogu prašinu u lice
i ne promišlja o valjanosti trajanja
njegove kreacije u vremenu ma koliko
se činila preduga i nepodnošljiva.
Čak ni onda kad mi je srce probodeno
bijelom zastavom poraza i sumnje
u smisao vlastitog Puta i Učitelja.


 
 
 
Ovaj krik me ne napušta već danima i godinama dok hodam kroz šumu aktivnosti i ljudi, ne tražeći se i ne nalazeći se osim u rijetkim trenutcima nečijeg sretnog osmjeh, ali bojim se da je moja riblja nesebičnost na opasno niskoj rezervi, pa ću se malo spustiti u vlastite dubine, ne bi li ponovo izronila sa zastavom neke druge boje. Do tada ću zasigurno potapati vlastiti blog depresijom, kako to samo vodeni znakovi znaju. Naime sva naša bol je u tome što nam je i tuga lijepa i hrani nas gotovo jednako kao i sreća.
krajolici @ 13:38 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare