Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog
srijeda, veljača 11, 2009




Lako bi Ti mogla napisati, punog srca i čiste duše :
„Putuješ mi od živčanih završetaka do mozga.
Sa svakim slučajnim lakim krivim dodirom,
sa svakom nespretno izrečenom misli iz okoline
postajem svjesnija prelijevanja s Tobom.
I da hoću, ne mogu Te zanemariti u sebi.
Postao si moja nezamjenjiva mjera sreće.“
 
Mogla bi utkati sve ikad postale stihove
u mekom tepihu svih mojih ljubavi
u topli prekrivač za Tvoje zimske noći.
Ali … Tebi od početka ne govorim mnogo,
ne obećavam Ti ništa i ne tražim ništa.
 
Tvoja prisutnost je tako laka i prirodna
da je ne treba hraniti slatkim riječima,
čuvati bezumnim žrtvovanjem,
produžavati opreznom tišinom,
buditi glasnim jutarnjim oratorijem,
uspavljivati večernjom uspavankom …
 
Ne pitam se da li Te manje ili više volim
zbog tako tihog postojanja …
Možda sam konačno naučila
da jednostavno samo volim?
 
I svaki put pomislim
da te nikad više neću vidjeti,
na rastanku …
Zaguši me dah od tuge, na tren …
 
A znam da ću kad stvarno odeš
dugo gledati u prazni zid ispred sebe
mirno dišući duboko nedostajanje koje će tek doći.





krajolici @ 23:04 |Komentiraj | Komentari: 0