Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog
nedjelja, veljača 1, 2009





Noćas čuješ u bilu sebe nedovršenog,
zaustavljenu u pokretu misao,
a život se vrti i dalje ispod cenzure
postavljenih granica.
 
Dodiruju te repovi riječi
nenapisanih pjesama o voljenju,
škakljaju te neizgovorene želje
i suspregnuti pokreti, ostavljeni
iza zavjesa strasti.
 
Poludi već jednom i ostani tu gdje si
ne traži u budućnosti iza budućnosti
neku novu viziju budućnosti.
Živi je bar na tren u sada bujnu i britku.
 
Poreži se tom oštrom sabljom misli
koja se probija kroz buku uma,
osjeti okus vlastite krvi,
Uvuci ruku u utrobu i pomiriši
što ti šapuće njena potisnuta tišina.
 
Duša te hoće utopiti u gustom slanom moru
u kome i koralji mogu plivati,
u kome se morski psi hrane planktonom,
a raže vise kao svjetiljke
koje osvjetljavaju podmorje ljubičastim svjetlom.
  
Tebi govori ove nemoguće riječi.
nosi ih u poludjelim titrajima bunta,
koji otvaraju unutarnje rane
koje se zacjeljuju i rastvaraju
u samo njima znanim ritmovima.
 
Tebe budi i plaši histerijom
preživog bila kojim ne možeš vladati
koje trga sve logične krugove
probuđenih bubrega
koji samo znaju pobjeći ili ukočiti se.
 
A ono što ti ona govori pripada
polju mnogo većem od logike instinkta
mnogo većem od snage osobne volje
i nažalost mnogo tišem od oboje.
 
Oni su ucijenili pumpu života
odgovornošću opstanka da vrisne i otvori se
jedinoj tihoj snazi i majci svemira
čije ime se izgovara jedino u nijemim molitvama.
 
Ipak, ostat ćeš duboko ukopana kamenica u obali
neizbrisivih sjećanja koja su spletena
u beskrajne niti priroda vezanja,
utkanih u nevidljivi tepih neba
onih koje je bar ponekad dodirnula
lj u b a v.


 


krajolici @ 02:44 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare