Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog
utorak, veljača 17, 2009





Naše stijene su bile tako oštro
 suprotstavljene jedna drugoj,
da su trebali sati, dani i mjeseci
kiše da otupe te vrhove.
Tek sada se počinju otkrivati
u ponekom odbljesku sunca,
na uglačanoj površini kamena,
kao ogledalu.
 
„Jer, ono sve što znaš o meni,
to je stvarno tako malo,“
u dva daha, sve bi stalo,
kada sjetiš me se ti.
 
Prsti su ti tek počeli istraživati
sebe dodirujući me,
iza zatvorenih kapaka,
živiš svoje slike
u valovima ugode,
koja ti teče kroz tijelo,
u oslobođenom kretanju,
bez očekivanja i strasti,
dovoljno samom sebi,
jer je konačno izgubilo granicu
između tebe i mene.
Zatvaraš svoj krug,
ljubavi sa sobom, kroz mene,
ne nalazeći početak i kraj,
i gdje  tko titra i gradi taj krug,
kao dva isprepletena prstena,
izrasla iz srebrnog i zlatnog mitrila ,
koji su zaboravili od čega su nastali.
Raspletanje je mirno i oslobađajuće,
mi smo promijenjeni i ponavlja se:
 
„Jer, ono sve što znaš o meni,
to je stvarno tako malo,“
u dva daha, sve bi stalo,
kada sjetiš me se ti.
 
Ali, naše stijene nisu više oštro
 suprotstavljene jedna drugoj,
ne trebaju sati, dani i mjeseci kiše,
tek poneki odbljesak sunca,
na uglačanoj površini kamena,
kao ogledalu, za otkrivanje……
krajolici @ 15:22 |Komentiraj | Komentari: 0