Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog
četvrtak, srpanj 30, 2009

Čini mi se da je vrijeme da se ponovi ova pjesma, jer je atmosfera prirode uparavo takva

Očigledno dopadanje



 


Prvo sam vidjela oči
sivoplave, velike, duboke, brze i vrebajući …
sa sitnim borama smijeha,
pa nos orlovski kljun,
usta tek malo putena,
pa ruke dugih tek malo čvornatih prstiju,
sa dugim noktima lijepo oblikovanim,
pa skočne zglobove vitke
kao u dugoprugaša u atletici
kao u jelena i srndaća,
i zaokružila pogled sa puti
tamnom i glatkom,
kao živim orisom vitkog tijela
u opuštenom gardu mačke,
koja može svaki čas skočiti.



 
Onda su te oči skrenule pogled
prema meni i zastale
ili su stajala dok sam te gledala
ne primjećujući ih tako bitnim
kao ugodnu panoramu ispred vode,
to neću nikad znati.
Ponekad se istovremenost ne doživljava.
 
Prošao je taj pogled kroz mene,
lako i meko, bez potrebe za zavođenjem,
samo privučen nečim tebi zamamnim,
u i oko mene.
Stvara se lagana elektro magnetska oluja
između dva spojena i skrenuta pogleda
kao očigledno dopadanje …
 
Ne razlikujem tebe od sebe
i nestajem što dublje dišem
u to elektro magnetsko polje između,
koje postaje moćnije od moje odluke
sa ostanem samo sjediti i čekati.
 
Dok  me kovitlac mirno privlači
u središte oluje bez dvojbi i sumnje
svi nepotrebni obziri padaju  
pred očiglednim obostranim
prirodnim privlačenjem.
 
Zaboravljam se namjerno,
rastačem se u viru bez misli,
ostavljajući samo struji
da izbaci na površinu
nevidljivo o meni i o tebi.

Samo razigravam poništenje tvoga i svog Ega
zaboravljenog  namjerno u kovitlacu,
nestašne Boginja se konačno hrani nektarom titraja.
 
Prolazimo kroz magnetičnu oluju
slabo svjesni sebe i posljedica,
anestezirani samo pogledima koji se ne odvajaju.
Prve rečenice su glupe i smiješne kao uvijek
u takvim predstavama Života,
jer su samo način da se ispuše
višak zraka iz mijeha tenzije privlačenja. 

Damir Jelčić Sunsetter mul pjena val nebo

krajolici @ 09:47 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare