Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog
subota, veljača 21, 2009





Ostajemo u zraku okačeni
kao plavi lampioni od rižinog papira,
sa toplim jugom sjećanja puti
na električnim jagodicama.
 




Tko zna što je prvo počelo
dodiri očima, riječi ili duboko prodiranje
ili je sve postalo osmoza i uranjanje
između dvije porozne opne
isprepletene u osmicu
i raspletene u šarene balone
pod vedrim proljetnim nebom.
 



Izgledalo je kao večernja bonaca
u kojoj se ljeska puni mjesec,
mirno, intenzivno i duboko.
Tijela još  drhte od lakog povjetarca
skrivenog u drugoj dimenziji mira.
 





Noć se sliježe i ostaje
u titravoj budnosti bistrog jutra
svijetlog lica ponoći,
koja mami na radoznalo istraživanje,
a ne na miran san.
 



Obasjano mirnom začudnosti
ostaje neizgovoreno pitanje
koje ne traži odgovor, nego zahvalnost.
Da li je počelo i da li je završilo?
Ili je to samo beskonačno opetovanje
bljeskova munja u bojama glasova očiju
koje rastvaraju nepoznati nivo harmonije.





krajolici @ 00:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare