Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog
srijeda, prosinac 15, 2010
 

Nekad sam pokušavala pronaći najčvršće vezivo ljubavi i činilo mi se da je to najsloženija ljudska veza između muškarca i žene,  u svom punom potencijalu realizacije. Međutim ostavih tu teorisku pretpostavku u ropotarnici mojih zanosa i kuli mog idealizma, jer se pokazalo u praktičnom i stvarnom životu mom i ljudi oko mene, da ta pretpostavka preživljava samo kod onih koji na prvi pogled uopće ne liče na parove iz naših idealnih ljubavnih priča. To su obično dobri, dragi i tolerantni ljudi, ne pretjerano erotski strastveni, koji umiju proći kroz krize veze bez velike dramatike. Pa sam prigodno tome izčupala poetski osvrt na jednu od svojih krivih potraga:

 



 

Učinilo mi se

 

Učinilo mi se

da želim zauvijek ostati grad tvojih osvajačkih pohoda

jedini tvoj izvor hladne vode koji gas žeđ  i budi tijelo,

jedino more čiji šum ćeš slušati i čuti,

jedini krajolik na rubu čijeg horizonta bludi tvoj pogled,

rebro koje nikad nikim nećeš moći zamijeniti.

 

Učinilo mi se

da si ti jedini vjetar koji uvijek zna smjer koji volim,

jedino Sunce koje na vrijeme izlazi ujutro

jedini Mjesec koji se puni i prazni po meni znanim ritmovima

jedino srce čije otkucaje čujem i kad nije tu

jedina cesta koja vodi u slobodni beskraj.

 

Učinilo mi se…

Samo mi se učinilo…

Lijepo je bilo dok se činilo.

Malo bolno kad su se sjene ljubavnosti razmakle.

 

Ponekad se samo sjetim titraja radosnog ufanja

dok mi se izgledalo sve moguće.

 

A onda se sjetih da je unutarnja motivavcija važnija od pojavnosti, sreća je unutarnje stanje duše i jednog isto tako starog poetskog uradka:
Buđenje

Ponekad ti netko slučajno, u trenu postane sve,
more i nebo, prijatelj i ljubavnica, 
glas razuma i ludila,
čuvarica i iskušenje, mir i nemir,
jer je pokucao na vrata,
upravo u trenu tvog buđenja.
 
To je samo netko, tko te odavno zna
i došao je kad si bio spreman
sresti se sa sobom i onim što ti donosi.
 
Zar je bitno tko je i je li stvaran,
sad je samo vodič, 
kroz najtamniji dio noći,pred zoru.

I sada kad mi je sve postalo relativno, vrijeme je da prestanem pisati poeziju, jer ne postoji ni jedna stvar koju mogu u sebi i pred sobom braniti i osjećati jedinstvenom i jedino stvarnom, a tako jedino nastaju dobri stihovi.



krajolici @ 10:06 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare