Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog
subota, siječanj 22, 2011
 



 

Djevojčica od oko pet, šest godina me je u liftu bistro pogledala i jasno izgovorila: Ja sam Tea i stanujem u stanu pored tebe, a kako se ti  zoveš? Ta rečenica je bila uvod u jedno ugodno prijateljstvo koje su produbljivalo kroz  umne, polagane šetnji, po kvartu i poljima okolo. Jednog dana  je odlučila podijeliti naše prijateljstvo sa svojom mamom, jer je ona usamljena i s nikim se ne druži osmi sa djecom. Kako nevjerojatno zrelo? Još danas se čudim otkud joj toliko promišljenih, čistih, mudrih misli o baletu, književnosti, obitelji, majci, ocu, sestrama, novcu…..

Možda se ona ipak samo neka stara žena skrivala u tijelu male balerine, najmlađeg od petero djece, ne baš bogatih roditelja, ali s majkom, koja je ima najveće srce na svijetu.


Tea je razgovarala mirno i sabrano, izričući cjelovite, promišljene rečenice.Rijetko se smijala, osim dok je trčala ili plesala.Nekim čudom, sreću i harmoniju njene obitelji 
održavao je nepresušni entuzijazam njene majke, i njena mirna dječja, mudrost, da točno prosudi i izgovori pravu rečenicu u pravo vrijeme, pojavljujući se iznenadno iz svog kuta za učenje i vježbanje. 

 




krajolici @ 16:23 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare