Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog
petak, veljača 27, 2009






Začudi me svaki put iznova tišina
u kojoj uvijek postojiš
istom mirnom polegnutom vječnosti
kao pijesak u pustinji.
 
Usamljeni koraci polaze u budućnost
bez jeke i sjene …
misli obilaze daleku kuću pored šume
iz koje izlazi samo neprepoznatljiva sjena.
 
Tvoj glas je tako prirodna pojava
u buci toka vode kraj koje prolazim,
samo mjera za traženje i ostanak.
 
Na rubovima razuma preispituju se htijenja
u dolini želja samo trava pokriva sva sjećanja.
Tijelo mirno prede,
sita umirena divlja mačka u opreznom polusnu
između dva lova i dvije gladi. 



 
Saturn, taj olovno sivi despot,
koji sve očisti, ohladi i ubije,
ne bi li izmjerio smisao i svrhu
stoji na kraju staze sa kupom crnog vina 
za pir
onih koji su sve „moje“ izgubili.
 
U slavu onih koji su sve svoje ljubavi
ostavili u tišini vlastite pobjede nad sobom samim,
iza kojih nisu ostale blistave, strastvene poeme,
već mirna pribrana srebrno siva intuicija,
koja u sebi ogleda sve boje snage voljenja.





krajolici @ 19:25 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare