Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog
ponedjeljak, lipanj 30, 2008




Bio si tako prirodno paralelno postojanje,
sve tvoje maske su bile tako jasne,
tvoja priroda se nije ničim branila,
nikad se nisam skrivala od tebe.
Samo smo skliznuli u taj ledeni put
kao bob saonice u već predviđenu istrasiranu stazu
bez pitanja o tome kuda vodi.

Sakrili smo se pod mjesečeve skute,
pod poeziju tijela,
pod plamen svijeća,
u tišinu vlastitih glasova,
u svilu vlastitih puti,
u svijetlo iza čela,
u sretno brujanje trbuha,
u bezvremenu zonu ljubičaste Neptunove vode.

Da li smo ikad govorili?
Učini mi se ponekad smo samo 
slušali i kretali se po nitima
 ljubičastih struja duša koje umiru u noćima 
gdje se Eros miješa sa Tanatosom,
gdje se ne osjeti kad se naslućuje smrt,
a kad se porađa rađanje svijetla,
gdje počinje smrtna destrukcija
a gdje se porađa blaženi san?
 
Tvoje tijelo, kao moj tajni svemir
u kome nalazim smiraj, san i bistrinu
nosi jasnoću okrutnosti prirode,
snagu i bistrinu ufanja sjemenke
koja vidi cvijet u koji će se rascvjetati,
brižnost majke koja čuva najmlađe dijete,
euforiju trosatnog života vilin konjica,
i postojanost zaspalog vulkana u mirnom počinku.
 
Tvoja nedirnuta unutarnja priroda korača
po šumskoj stazi u mokasinama
da ne uznemiri travu i plaha stvorenja
samo slušajući šum lišća i miris vjetra,
bez ikakvog očekivanja od sebe i svijeta.
Tako sam htjela ostati u tvom plahom svijetu
sunčanih jutara koja samo obećavaju novi dan,
tamnih noći u tišini  svjetlosti svijeća.
Ali nisam smjela ni mogla zastati …….
Odlazeći ostalo mi je samo jedno pitanje :
 „Zašto mi ti nisi mogao ostati čuđenje svijeta?“
 
Nije mi bio stran, ali zato ne malje ganutljiv,
rasplet  u blagoslov kroz začuđeni odgovor
kroz pitanje : „ A zašto bi bio?“
koje je tako nevino zvučalo kao odgovor na ne-pitanje :
„Pa ni ti nisi bio s nikim drugim dok smo bili …“
Da znam, mi  nismo trebali ništa drugo
samo tu brižljivo skrivenu intimu,
mada smo mogli slobodno išetati
pod podnevno sunce otvarajući pitanje :
„Da li je to uopće mogući sraz bića?“
 
Ostao si i dalje tako prirodno paralelno postojanje,
sve tvoje maske su mi i dalje tako jasne,
tvoja priroda se ničim ni sada ne brani,
ne skrivam se ni dalje ničim od tebe.
Samo klizimo svako po svom ledenom putu
kao bob saonice u već predviđenim istrasiranim stazama
bez pitanja o tome kuda vode.
 
krajolici @ 20:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare